Prvom do sebe je dodavao dvogled, onako dok je držao travku u ustima:
-Ono tamo je Pašin Do! Pogledaj, tu je selo Tursunovići. Vidim dva UN-ova transportera, tamo gdje se dimi! – otpuhnuo je teško uzdišući i govoreći. Daj Bože da se tamo nije desilo najgore! Srbi propagiraju da su sve vojno sposobne po dogovoru kao i civile već evakuirali! Da, tako propagiraju! Mislim da je to samo zamka za nas! Od kako smo izgubili kontakte sa njima, 10. jula, ništa više nije nemoguće. Mislio sam da bi tamo u Sućesci bio posljednji otpor, ali… Čujete li one kratke rafale! Negdje u dubini, sitne detonacije i prage! To samo mogu biti likvidatorske grupe, zasjede, i ništa drugo! Daj Bože da iko izvuče živu glavu dolje. One druge detonacije, malo lijevo, to bi moglo biti Konjević Polje! Tamo su se uputile velike grupe, ne valja. Pogledajte one bijele transportere, to su unproforski! Sigurno su i oni porobljeni. E moj demokratski svijete, Evropo, šta dozvoljavate!
Gledajući daleko preko planina, zamišljen, reče da svi malo pogledamo, oprezno, ali da se ne grupišemo. Poslije toga nam je naredio pokret, govoreći da nam je svaka minuta dukat, dodajući:
-Ne znam šta ja mogu pomoći i uraditi. Sa Srebrenicom nemamo vezu već dvadeset i četiri sata. E, moje Sarajlije, da provjeravam, da pomognem, ali kako? Dolje se sigurno dešava klanje.
Naredio je Alji ponovo da ide ispred svih, a da ćemo mi malo sporije, mada su koraci sijevali brže nego otuda. Na cesti, na mjestu odakle smo pošli, po povratku smo našli veću grupu vojnika. Čekali su nas. Očekuju vijesti. Nazvao im je selam, rukovao se sa svakim, zatražio vode, te sjeo.
Dok je upoznavao grupu sa našim izviđanjem, koje nisam detaljno opisao, ka nama su dolazila dva kurira. Pričao je sa njima destak minuta, govoreći malo glasnije:
-Ako se nešto krupnije desi, bit će obavješteni! Ja sada moram u Luku i u Vratar.
Govorio je da se ne bojimo, da ne paničimo, te kako su Srbi ohrabreni zauzimanjem Srebrenice, da su palikuće, alkoholičari i druga bagra i da tu nema boraca.
-Mi branimo gole živote, majke, sestre, nejač! Pravda je na našoj strani, hrabrost, u što vjerujem. Ne pomišljajte o predaji dok imate pušku u ruci. Niste robovi, a ako to postanete, zna se! Ja sam mogao napustiti Bosnu, Krivače, Žepu, još ’92. godine, ali nisam smio od same savjesti. Treba pomoći golorukom narodu. Mogao sam sto puta izaći iz Žepe, ali nisam. Mogu i sad, vjerujte. Znam terene, ne bojim se. Ali šta sa našim majkama, djecom, ženama, nejači, ranjenicima? Trebamo ponovo stati, kao nikad dosad, pred te umete i gamad, pred ljude iste boje kože, iste visine, ništa pametnije, ništa hrabrije, samo krvavih ruku. Šire ih i prema nama. Ne dozvolimo im da uđu na prvu. Dočekajmo ih! Oni su samo agresori bez uma! Žele nam najgore. Mi im to nismo nikad željeli, pogledajte njihova sela. Po mojim procjenama oni bi još sutra mogli izvesti pješadijski napad, zato odmorite se večeras! Sutra ćete trebati na sve strane, pa ponosno spavajte moji sokoli.
Nastavice se