Što smo dalje išli bili smo sve sigurniji da nam prijeti manja opasnost od četnika. Došli smo do starogorskih stijena. Na drugoj strani Drine vidjeli smo srpsko selo Rujište i izgorjelo bošnjačko selo Štitarevo. Prolazeći preko starogorskih stijena vidjeli smo stado ovaca. Saznali smo po dolasku da su te ovce bile vlasništvo Bošnjaka iz izbjeglih sela mjesne zajednice Borike, sa Stare gore. Približavali smo se Vrataru i Ribiocu. Ugledali smo bunar na mjestu koje se zove Bunarić. Znali smo da smo skoro stigli. Pritrčali smo da pijemo vodu iz bunarića jer smo bili jako žedni, a samo na dan prije, kako smo kasnije saznali, Sinan Ćesko a.r., «zlatni ljiljan», uklonio je mine koje su bile oko bunara. Imali smo puno sreće, to jeste takvu sudbinu od Allaha da preživimo i živi i zdravi stignemo u Vratar, u Žepu. Kad smo ušli u Vratar oni koji su nosili svoje lovačke puške pucali su iz njih od radosti. Bio je to jedan od mojih najdražih trenutaka u životu. Stigli smo u Žepu. Tu sam proveo sljedeće tri godina svoga života i još mnogo toga propatio i doživio sa svojim najbližim. Žepa je opstala herojskim otporom uz glad i potpunu blokadu do dana kada izgleda više nikom nije bila potrebna.”
***
Teško nam je bilo svima te devedest i pete. Naravno, i onima koji su donosili odluke, a svi su tada bili u poziciji da odlučuju o svom životu: da li kroz pregovore ili direktno vojnički, od komandanta do vojnika. Početkom jula 1995. godine prostrujala je vijest o velikim pokretima i pregrupisavanju oko Srebrenice. U isto vrijeme procurila je i informacija da Srbi traže neke pregovore sa komandantom Avdom Palićem. Nadvijao se težak vakat nad Podrinjem, ponovo srbočetnička armada ubica, palikuća, siledžija i ostalih nasrće na Bošnjake Podrinja. U tad najtragičnijim momentima za Srebrenicu, 12. jula 1995. godine, tog tmurnog i kišovitog dana, zadesio sam se na položaju na Radavi. I nebo kao da je plakalo za Srebrenicom, a šta se nama spremalo, nije bilo teško zaključiti. Samo što su umuknule detonacije oko Srebrenice, tog 11. jula negdje poslijepodne, srpski radio objavio je vijest da su Srebrenicu preuzele srpske snage i da uspostavljaju svoju vlast. Ali drugog dana, 12. jula, kad sam učestvovao u važnom izviđanju sa komandantom Avdom, promijenila se situaciju iz temelja. Zadesio sam se sa grupom svojih suboraca na jednom malom proplanku na Radavi, gdje smo komentarisali o Srebrenici. Bio sam pripadnik Žepske brigade, cijelo vrijeme od ’92. do ’95. kao običan vojnik, bez ličnog naoružanja, bez puške i opanaka, a kamoli u vojničkim čizmama.
U tim vremenima puška je glavu čuvala, ali ni čizmi mahane nije bilo. Pomenutog tmurnog dana, dok su se oblaci malo razmicali, moglo se čuti sitno zujanje bespilotnih letjelica, koje su toga dana snimale, isto kao i Kozarac i Prijedor, prethodnih godina. Obruč oko Žepe se sve više stezao, dok je u rejonu Borika i Bokšanice, Mladićev zločinački štab ojačavan srpskom demokratskom svitom sa Pala. Ohrabreni pokoljem u Srebrenici, formiraju četnički propagandni Radio slobodna Žepa. Vjekovima su u njoj živjeli pošteni Bošnjaci koji nikom kuću ne spališe, a komšije Srbi užurbano pohitaše da predvode armadu palikuća, siledžija i ubica koji prije nekoliko dana okrvaviše ruke u Srebrenici.
Naše međusobne razgovore neko je prekinuo riječima:
Nastavice se