Skrenuli smo uz jedno brdo gdje je rijetka šuma obrasla grabićima i lijeskom. Došli smo iznad samog Starog broda i sjeli da se odmorimo. Dok smo odmarali čuli smo kako neka žena sa one strane Drine galami i govori nekom Milanu da smo došli iznad njegove kuće. Čini mi se da nije ni završila sa galamom kad je zapucalo. Rafali su pucali po nama i nastala je panika. Nisam vidio da je neko pogođen. Vrlo kratko smo prilegli da ne bi bili pogođeni i jednostavno i bez obzira na pucnjavu smo išli naprijed. Panika je bila velika. Mnogi nisu znali šta da rade. Bilo je mnogo male djece i staraca.
Mi Rogatičani smo se svi nalazili naprijed, na početku kolone tako da nam je to pomoglo pošto smo se brzo kretali da svi preživimo zasjedu. Nigdje nismo stajali nego smo žurili idući jednom stranom kraj Drine. Šuma je bila sve gušća, obrasla većim drvećem. Kad smo već odmakli daleko od mjesta zasjede, na tom mjestu su se sad čule detonacije. Četnici su sad pucali iz svih oružja i oruđa. Mi smo bili sve dalje i dalje od tog mjesta i kretali se veoma brzo te smo stigli do nekog uzvišenja, visoko iznad Drine, na sigurno mjesto. Tu smo se odmorili i prebrojali se. Bilo nas je četrdeset i pet, od ukupno osamdeset šest. Desetero njih je otišlo drugim putem pored same Drine da prođu iznad malog srpskog sela Tatinice na Drini. To je put kojim smo svi trebali proći. Međutim pošto smo htjeli što prije izaći iz kriznog mjesta gdje je pucalo, otišli smo visoko. Odmarali smo. Sada žedni i gladni bez jasnog cilja gdje dalje. Ugledali smo dva čamca puna četnika kako prelaze preko Drine. Znali smo da prelaze da nas čekaju iznad Tatinice. Sad više nije bilo dvoumljenja da tim putem kojim smo planirali proći nemamo šanse da pođemo.
Trideset i jedna osoba već je bila izgubljena. Ostali su tamo gdje je pucalo i najvjerovatnije su nastradali. Nekoliko tih osoba se sjećam. Bili su iz višegradskog kraja. Uglavnom su to bile starije osobe i porodice sa malom djecom. Rješili smo da pođemo drugim putem. Taj put vodi ispod srpskog sela Grbavica i ići ćemo visoko iznad Drine, šumom tako da izbjegnemo četnike sa Borike koji nas mogu svakog trenutka presjeći. Idemo naprijed pa šta bude. Nemamo šanse da se obračunamo jer smo bili slabo naoružani. Imamo tri lovačke puške, a u koloni je četrdeset i petero. Među nama je mnogo male djece i staraca. Prolazimo ispod samog sela Grbavica i tu vidimo dva četnika i autobus u neposrednoj blizini. Spuštamo se niz nekakvo žbunje. Jako je klizavo. Put je težak i dok silazimo prema nekom dolu. Tu smo rješili da se odmorimo. Beba koju je neka majka nosila plakala je. Bili smo sigurni da ćemo biti odani. Majci je rečeno da bebi začepi usta dok ne prođemo krizu što je ona i učinila, ali kamenje se otiskivalo niz dol i iako nismo htjeli da se odamo bili smo jako bučni. Ipak smo nekako stigli u taj dol. Tu smo se odmorili i šapatom se dogovorili kuda dalje. Sad je bilo najteže bez vode, pa smo morali malo duže odmoriti da bi potražili vodu u šupljim bukvama ili iz stabala breza. Pošto nemamo mnogo vremena za odmor, ne zadržavamo se već krećemo dalje. Dugo smo putovali jednom stranom kroz šumu, visoko iznad Drine. Tu nije bilo nikakvih putića. Žeđ je bila sve teža za podnositi. Prošli smo šumsko područje i stigli smo do nekakve ravnice i livade. Iznad nas je izneneda preletio helikopter koji je došao iz pravca Srbije. Sva sreća pa nismo bili primijećeni.
Nastavice se