Krenuli smo opet naivno s njim kao da malo prije nismo bili uplašeni kad smo pokušali otići do Žepe.
Čovjek iz Višegrada, tačnije iz područja Župe, rekao je da moramo proći preko neke uvale koji se zove Suhodol i da poslije toga više nema opasnosti. Taj Suhodol prelazi se više od dva sata, a nalazi se između dva srpska sela, Štavanj i Stari Brod. Jedno vrijeme smo išli i stigli smo do mjesta gdje je ovaj čovjek mislio da se nalazi Suhodol. Spuštali smo se nekih stotinjak metara niz stijene i klizavo zemljište. Bilo je jako strmo pa smo se morali držati za najmanje grančice i za žbunje. Svakog trenutka moglo se očekivati da se neko slomi i otisne niz stijene. Što je najgore, ispostavilo se da to uopće nije taj Suhodol preko kojeg moramo proći. To smo saznali kad smo došli do mjesta odakle su se ispod nas vidjele samo ravne gladine i ispod toga Drina. Da bi došli do tih gladina, stijena koje su bile odsječene ravno do Drine, izgubili smo najmanje sat držeći se za najmanje grančice i kližući. Sve što smo vidjeli u tom trenutku je nebo i Drinu daleko ispod nas. Da su kojim slučajem četnici došli iznad tog dola sve bi nas pobili ili bi nas čekali da se vratimo da nas pohvataju žive. Imali smo sreću da su moj Babo i otac mog jarana ostali malo više. Nisu se skroz spustili, odakle su nas granama prebacivali s tog mjesta gdje smo sišli. Teškom mukom vratili smo se nekih stotinjak metara nazad, a izgubili smo oko dva sata.
Kad smo izašli iz te provalije bili smo potpuno iscrpljeni jer smo čitav dan putovali. Onda nam je onaj čovjek rekao kako sad zna da je pogriješio put i da smo trebali ići preko drugog dola. Zvao nas je da krenemo s njim, ali niko mu nije vjerovao. Ionako umorni i iscrpljeni nismo mogli dalje. Rekli smo mu da ide svojim putem i poželjeli mu sreću. Vratili smo se nazad do Miloševića i rješili da više nećemo ići dok ne dođe pravi vodič. Umorni od puta, koji je počeo još na Džankićima, otišli smo da spavamo u Miloševiće, mada su mještani spavali u šumi. Uopće nas nije bilo strah. Bili smo jednostavno iscrpljeni. Sutradan u Miloševiće je stigao iz Žepe čovjek koji je prevodio ljude, uglavnom ljude s oružjem. Poslije kraćeg odbijanja pristao je da prevede našu grupu i još mnoge druge koji su čekali na vodiča. Polazak je određen za peti juli pa smo morali noćiti još jednu noć u Miloševićima. Mi, muškarci, spavali smo u nečijoj štali, a žene u jednoj kući u selu. Tu noć sanjao sam jako ružan san koji me probudio. Predosjećao sam da se nešto ružno može dogoditi na našem putu. Bio sam budan i onda ja došla vijest da krećemo.
Sakupili smo se u Miloševićima, svi koji treba da idu, a bilo nas je osamdeset šest kad smo se prebrojali. Pored nas iz Rogatice bilo je mnogo civila iz višegradske općine i još pridošlih iz Rogatice, uglavnom iz naše mahale. Na nas osamdeset i šest imali smo dva lovačka garabina, dvije lovačke dvocijevke i dva pištolja. Krenuli smo onim istim putem pored Drine kojim smo mi sami bez vodiča probali proći dva dana ranije, samo što je sad bila noć. Svi smo prešli preko one postavljene mine, jedan po jedan. Neki čovjek iz Župe htio je, pošto smo svi prešli preko mine, da je aktivira što je bilo suludo. Razlog zbog čega se ta mina nije dirala je da četnici ne znaju da narod prolazi ovim putem.
Nastavice se