Pošto smo ih poznavali, upitali smo ih kakvo je stanje u Žepi i oni su nam rekli da je trenutno mirno, ali da su bile velike borbe kad su Žepljaci zaustavili četnike u Budućinu Potoku. Oni su nam rekli da su došli ovamo da oslobađaju mjesta oko Rogatice i samu Rogaticu, a u Žepi nije bilo napadanja već samo odbrana teritorije. Obojica su kasnije poginula oslobađajući sela oko Rogatice, a Samir rahmetli je dobio posthumno «zlatni ljiljan».
U tri sata ujutro, trećeg jula, krenuli smo putem preko Sjemeća. Bilo nas je više od stotinu. Uspješno smo prešli između srpskih sela Kočarin i Kopita. Višegradski borci išli su za nama kao pratnja. Pored nas, bilo je mnogo civila iz višegradske općine. Većina ih je željela preći u Žepu. U jednom trenutku, a bio je mrkli mrak, presječena je kolona. Izgubili smo one koji su bili ispred nas. Zavladala je panika, ali višegradski borci su se vratili po nas. Prešli smo preko sjemećkog asfalta koji ide od Rogatice preko Lijeske do Višegrada i dalje u Srbiju. Prelazili smo u grupama po troje ili četvero. Kad smo došli u Hranjevac, tu smo odmorili u kući jedne naše komšinice iz mahale. To je ustvari bila kuća njenog oca. Nakon kraćeg odmora krenuli smo prema Miloševićima, selu pokraj Drine.
Saznali smo da u Miloševićima ima čovjek koji prevodi narod do Žepe. Pošto nismo našli tog čovjeka, pošli smo sami nekim putem pored Drine koji od Miloševića vodi do srpskog sela Stari Brod. Dok smo išli tim putem vidjeli smo mnogo leševa koji su plutali Drinom. Prepoznali smo i jednog komšiju iz naše mahale. Njegovo ime je Safet Hodžić. Znali smo da je on otišao nešto ranije prema Žepi. Nije nam bilo jasno gdje je nastradao. Put kojim smo išli bio je vidljiv s druge strane Drine gdje su se nalazila uglavnom bošnjačka sela koja su izgorjela i narod protjeran, a bilo je i srpskih kuća. Vidjeli smo neke mještane Srbe, ali smo naivno nastavili dalje usred bijela dana. Onda smo došli do neke uvale, dola i tu našli postavljenu minu za koju smo znali jer su nam oni Rogatičani što su došli iz Žepe rekli da se kod Starog Broda nalazi mina koju treba preći. Iako smo znali za tu minu, pomislili smo da je najvjerovatnije Safet rahmetli naišao na minsko polje i poginuo. Srpsko selo Stari Brod je odmah tu blizu i učinilo nam se da nam neko maše iz jednog grma. Uhvatio nas je strah i željeli smo se vratiti što prije nazad. Prije toga išli smo samo naprijed i bili smo jako naivni. Mislili smo da nam se ništa ne može desiti. Vratili smo se nazad istim putem. Pošto mještani sela Miloševići nisu smjeli živjeti u selu jer je pored same Drine i mi smo onda otišli u obližnju šumu gdje su se oni skrivali. Dok smo iscrpljeni odmarali, naišao je jedan komšija iz mahale i jedan čovjek iz višegradske općine koji je rekao da zna put do Žepe (obojica su nastradala kasnije u toku rata).
Nastavice se