Čitave porodice izgorjele su u kućama. To je bio jedan veliki šok za sve nas. Negdje u isto vrijeme preko radija čuli smo vijest o velikoj pobjedi Žepljaka kad su zaustavili četnike u njihovom pokušaju osvajanja Javor planine i Zlovrha, što bi ustvari značilo pad Žepe. Ova dva događaja, pokolj u Rogatici i samim time nemoguć povratak nazad, te uspjeh naših u odbrani Žepe, bili su sudbonosni da nastavimo put prema Žepi. Dogovor je pao. Nas dvadesetak koji smo bili na Šljivnu krećemo prema Žepi, dvadeset i šestog juna, tačno mjesec dana poslije dolaska. Na Šljivnu nam je bilo dobro i sigurno. Mještani su bili gostoljubivi, ali odbrana tog teritorija nije bila potpuno organizovana. Hrane je bilo sve manje. Šljivno i Dub su zapaljeni mjesec, dva poslije našeg odlaska. Naša Armija koja se malo bolje organizovala vratila je teritoriju pod svoju kontrolu uz gubitke na obje strane.
Put od Šljivna, pa dokle stignemo, bio je drugačiji. Sada nije bilo opasnosti od četnika, ali ovaj put smo morali proći našu vojnu policiju koja više nije dozvoljavala muškarcima da odlaze. Prošli smo ipak bez problema i stigli do puta koji iz Pešurića ide do Međeđe i tada smo vidjeli Drinu. Skrenuli smo prema jednom selu koje kao da je visilo na nebu. To je selo Džankići gdje je bila stacionirana višegradska vojska na čelu sa Ahmetom Sejdićem. Dugo smo išli prema Džankićima. Prošli smo kroz Đipe gdje su nam mještani tog sela rekli da smo skoro stigli do Džankića. Međutim, još dva sata su nam trebala da stignemo do Džankića. Jako umorni od teškog i dugog puta stigli smo u Džankiće i svratili u prvu kuću i onako umorni ubrzo zaspali. Ujutro kad smo ustali došao je jedan stariji čovjek i njegova žena da prevedu jednu ili dvije porodice k sebi. Tako sam ja sa svojima i sa jaranom i njegovom porodicom, otišao kod tog đede i nene. Oni su bili jako fini prema nama. Hranili smo se svi njihovom hranom koju su imali u kući. Morali smo ostati jedno vrijeme u Džankićima. Čekali smo da nas Sejdić sa svojom vojskom prebaci do Crnog vrha i Hranjevca, slobodnih teritorija višegradske općine, koju prekida Sjemeć gdje se nalaze četnici. Naša vojska je jednom sedmično prelazila preko Sjemeća i to između dva srpska sela, Kočarin i Kopita. Ostali smo u Džankićima sedam dana. Dok smo bili u Džankićima bili smo svjedoci strašnih priča Višegrađana koji su baš u to vrijeme izbjegli iz Višegrada.
Jedan čovjek je izašao iz kuće gdje je zapaljeno na desetine civila sa ženama i djecom. Bos je stigao u Džankiće. U Džankićima smo čuli preko radija o velikom bjegu od preko 1.500 Bošnjaka iz Rogatice koji su bili opkoljeni u tunelu kod Mesića. Desetak civila tada je poginulo, a mnogo više ih je ranjeno. Dan prije nego smo krenuli preko Sjemeća iz Žepe je došlo desetak Rogatičana istim putem kojim mi moramo proći do Žepe. Među njima je bio Samir Živalj a.r. koji je dobio «zlatnog ljiljana». Tu je bio i Emir Teskeredžić a.r. i drugi.
Nastavice se