Spuštali smo se niz padinu koja se završavala na kraju sela Krušev Do, južna strana. Već je pao mrak kroz koji smo jedino raspoznavali limene krovove štala, te hitali prema njima. Kad smo već prišli pred jednu kuću, spazili smo prigušeno svjetlo i ljudske siluete u prednjoj prostoriji kuće. To su bili momci sa kojima smo se nedavno sreli. Jedan od njih, koji je bio vani, iznenadio nas je pri poviku da se ne mičemo. Nisu ni oni bili sigurni noćas, mada opasnosti od četnika ne bi trebalo biti do sutra. Vrijeme je više nego loše i male su šanse za neke aktivnosti prije dana. Zadržali smo se tek toliko da bi se raspitali o pravcu našeg kretanja, a oni nisu bili baš upoznati o stanju oko Pripečka i Slapa, što je bila planirana ruta moje ekipe.
Dogovorili smo se o kooperaciji tokom noći, koja se odnosila na uzajamno čuvanje dviju grupa. Nas petorica smo pronašli kuću nedaleko odatle i smjestili se brzo i zadovoljno. Malo mi je nezgodno dok vršljamo po tuđoj kući, koja je sudeći po mnogo čemu napuštena danas. Prvo smo poskidali sve do donjeg veša, naložili vatru u šporetu oko kojeg je bilo drva u izobilju. Zatim smo pronašli još jedan šporet u jednoj od soba, te i u njega naložili vatru koja je vrlo brzo širila toplinu u unutrašnjosti drvene kuće. Sljedeće što smo učinili je raširivanje odjeće i obuće oko šporeta i pronalaženje bilo kakve odjeće ili bilo čega čime bismo se zagrnuli, onako skoro nagi. Dok su dobrovoljci za spremanje večere, od obilne količine hrane koju nađosmo u kući, već gotovili nešto na šporetu, ja evo dovršavam ove redove. Odabrao sam moje papiriće, a i ne znam kuhati, pa ću kad jedem zamijeniti rođu koji je već vani. Ali, evo rođo upravo ulazi unutra.
– Znate šta! Četnici galame otprilike oko kuće Vehida Špiodića, a to nije daleko, možda kilometar odavde!- reče.
Znači da su se dok smo mi prolazili kroz ovo selo primakli. A i mrak je nastupio ranije, zbog nevremena. Smračilo se oko osam, što je gotovo sat ranije.
Gazda ove kuće bio je otprilike mojih dimenzija, sudeći po odjeći koju sam pronašao, a štimala mi je. Našao sam sve što mi je trebalo dok se moja uniforma osuši. Odlučio sam i ponijeti nešto za puta, svakako će četnici sve popaliti sutra. Neka mi dragi Bog oprosti, ali ovo sam morao uraditi. Čarapa skoro da nemam, majica nije viška, pidžama će također dobro doći kao i vuneni džemper jer noći su hladne. Sve što pronađoh bilo je strogo čisto i uredno i pažljivo složeno u ormaru, koji sam razbacao. Uz susjedno selo Luku to će biti zadnja dva sela na pohodu brisanja sa lica zemlje žepske teritorije, osim ako nisu spalili Pripečak i Slap.
Ahmed i Ćazim požurivali su nas da večeramo te da oni spreme za puta, nama četrnaestorici, bar po jedan obrok hljeba i krompira.
Poslije večere ja ću malo vani, dok ne padne noć, pa ćemo malo odspavati do 4:00 narednog jutra kad idemo do naše grupe, na Brezja, ako ih nađemo. Izgledamo kao tifusari dok nas posmatram pri slaboj svjetlosti improvizirane svjetiljke od ulja i komadića krpe. Koliko ćemo još trajati, upitah se, prije nego ću staviti tačku na ovaj dan.
Nastavice se