Rano ujutro, dvadeset i drugog maja, moja majka je otišla u čaršiju da kupi babi cigare. Muškarci su se manje kretali u to vrijeme u strahu da vojska koja je prolazila kroz Rogaticu ne bi bez ikakvog povoda pucala po prolaznicima. Dok je moja majka prolazila pored zgrada na Trgu, jedna žena koja ju je poznavala, dozvala je sa balkona svoga stana i rekla joj da ide kući jer treba da bude napad. Majka se vratila kući i rekla nam šta je čula ali niko od nas to nije vjerovao. Sestra i ja gledali smo beogradsku televiziju gdje su najavljivali film koji treba da počne u jedan sat, a bilo je dvanaest sati. Nas četvero: babo, majka, sestra i ja izašli smo na terasu da ručamo jer je bilo lijepo vrijeme. Bilo je dvanaest sati i petnaest minuta. Ne znam da li smo uspjeli početi jesti kad su se začule prve eksplozije. Nekoliko granata palo je u Zlatni Dol, prigradsko naselje udaljeno jedan kilometar od naše mahale. Odmah smo napustili jelo i prešli preko puta u kuću kod naše komšinice da se sakrijemo od granata. Bilo je nekoliko porodica u toj kući. Granatiranje moje mahale trajalo je puna tri sata.
Izgledalo je kao da smo opkoljeni i da su četnici već ušli u mahalu jer nismo znali za eksplozive koje su četnici koristili da bi nas zastrašili. Negdje iza tri sata poslijepodne prestala je pucnjava. Jedna kuća je počela da gori pa je komšinica, kod koje smo bili, zaustavila požar polijevajući vodu. Svaka kuća u mahali je pogođena, samo neke više nego druge. Kuću jednog komšije pogodilo je šest granata. Shvatili smo da nam u mahali nema opstanka pa smo riješili da pređemo u naselje Rudo, ali smo sačekali da padne mrak. Tada je počela da pada kiša. Na Rudom smo se smjestili kod naših prijatelja i dvije noći prespavali u miru. Uopće se nije pucalo. Onda je dvadeset i četvrtog maja, negdje oko pet sati poslijepodne uslijedio opći napad na cijeli grad. Sljedećih dvadeset i šest sati neprestano je pucalo. Skoro sve mahale u gradu su bile pod artiljerijskom i mitraljeskom vatrom. Ponekad su četnici dok je pucalo, megafonima pozivali Bošnjake na predaju. Dvadesetak ljudi koji su logorovali u šumi iznad moje mahale čuvajući stražu otišli su prema Žepi odmah poslije prvog napada. Moja mahala je ostala bez ikakve zaštite, a i u cijelom gradu organizacija odbrane bila je jako slaba. Dvije porodice iz naselja Rudo otišle su prema Žepi. Nažalost, kasnije se saznalo da nikad nisu stigli i da su nastradali.
Ovo je i nama dalo povoda da krenemo prema Žepi, a većina stanovništva iz moje mahale vodila je porijeklo iz Žepe, pa je i raja u Rogatici zvala mahalu mala Žepa. Sve porodice iz mahale koje su se našle na Rudom su imale želju da idemo u Žepu, pa smo se dogovorili da krenemo ujutro, 26. maja. Međutim, podrum u kojem se moja porodica sa još jednom iz naše mahale skrivala, iznenada se zakovao. Sjećam se kako su Babo i komšija, koji nije vodio porijeklo iz Žepe, pokušavali da otvore podrum. Njih dvojica su počeli da govore da je ovo sudbina da ne idemo u Žepu, pošto je podrum zakovan i ne možemo izaći, a i moj Babo nije vodio porijeklo iz Žepe. Babo je govorio da ne trebamo ići pošto je on bio uvijek dobar sa Srbima i da nam se ništa neće desiti. Predlagao nam je da odemo na Trg do prijatelja i da budemo tu dok srpska vojska ne preuzme vlast. Majka je počela plakati i ubjeđivati Babu da idemo u Žepu sa ostalima, da spasi djecu, a moja majka je rodom iz Žepe. Nekako u tom trenutku koji nije bio nimalo ugodan, a mislili smo da ćemo ostati iza ostalih, Babo i komšija nekako su uspjeli otvoriti vrata podruma.
Nastavice se