Na prvi artiljerijski napad čekalo se do dvadeset i drugog maja. Taj dan, tačno u podne napadnuta je mahala u kojoj sam ja živio, a nešto manjim intenzitetom i druge obližnje mahale. Ne znam zbog čega se toliko dugo čekalo, ali najvjerovatnije je da je to bila politika Srba, da se Rogatica jedno vrijeme ne napada i da se čuva mir jer su je svakako imali u svojim rukama. Niko ih nije sprječavao da sa vojnom tehnikom i pljačkom koja je dolazila iz pravca Sarajeva i odlazila prema Srbiji prolaze kroz čaršiju. Eskalacijom sukoba njihov nesmetan prolaz bio bi ugrožen. Politika je bila da jedno vrijeme čekaju, pregovaraju sa Bošnjacima, da im uliju nadu da u Rogatici rata neće biti. Međutim, prije nego što je grad Rogatica prvi put granatiran, početkom majam, u mjesnoj zajednici Borike bošnjačka sela su spaljena. Ono što su Srbi često radili bilo je zastrašivanje građana Rogatice. Četnici su ponekad, dok bi prolazili kroz rogatičku čaršiju, pucali maneverskim mecima prema prolaznicima, a u nekoliko navrata su izlazili na cestu koja je vodila prema Žepi i Višegradu preko Sjemeća i pucali iz automatskog naoružanja u pravcu moje mahale. Sjećam se da smo ustajali, budili se, kad bismo čuli rafale. Dan prije nego što je napadnuta Rogatica ponovo su se mogli čuti rafali, ali ovoga puta u obližnjoj šumi iznad moje mahale. Moj dajdža a.r. koji je živio na drugoj strani Rogatice došao je vozilom kad se to dogodilo. Ponekad bi nas, mene i moje, odvezao svojoj kući jer je u njegovoj mahali bilo sigurnije. Jedan dan kad smo bili kod njega, bili smo svjedoci hapšenja muža moje rodice, kad mu je auto zaustavljeno na Živaljevini. On je uhapšen, a njegova žena i punica su poslije pretresanja puštene. Zbog toga smo se vratili u našu mahalu. Uplašili smo se zbog pucnjave u šumi iznad mahale.
Došla je vijest da su dva naša čovjeka ranjena u ovoj pucnjavi. Četnici su pokušali zauzeti nekoliko kuća koje su se nalazile u šumi. Slučajno je nekoliko naših ljudi, Bošnjaka koji su čuvali stražu, primijetilo četničko kretanje i došlo je do pucnjave. Tom prilikom dva naša čovjeka su ranjena, a na njihovoj strani bilo je i mrtvih. Naši su zarobili jedan puškomitraljez M-84 kojeg su četnici zaboravili kad su pobjegli. Možda je bilo neminovno da opći napad uslijedi poslije ovog obračuna, ali Bošnjaci još uvijek nisu vjerovali u rat. Srbi su tada već bili izašli iz grada, a veliki broj Bošnjaka je izašao. Otišli su u Sarajevo, Žepu, inostranstvo, ali najviše u obližnja sela gdje se povukla i rogatička policija, te predstavnici vlasti iz bošnjačke populacije.
Nastavice se