Žalio sam što me bar nije dobro ujeo prije toga, naljutio bi me i bilo bi mi možda lakše, a možda i ne. Trebalo mi je dugo vremena da se smirim. Osjećao sam veliku prazninu u sebi, neki čudan vakuum koji me je nadimao. Misli su mi bile ko zna gdje. Bio sam odsutan neko vrijeme dok su me nudili cigarom duhana i gnušajući se pred mojim očima. A kako je bilo tek meni. Edina je uspio malo ujesti dok ga je držao, prije nego je dušu pustio. Zatrpali smo ga u neku uvalu, pokrili lišćem i granjem. Nož sam htio baciti, a bio mi je uspomena od Arifa Gušića, (koji je tih dana, možda baš tog dana, poginuo). Sa druge strane, nož mi je bio još potreban, jak, oštar i namjenski, ratni. Nazivali su ga ”Rambo nož” i želio sam ga imati jer sam njim odlično baratao.
Narednog sata, sasvim iznenada je počelo nevrijeme. Nikad u životu nisam doživio više gromova i u bližoj distanci. Već smo bili došli do željenog mjesta, do četničke linije, gdje smo uočili kako izlaze iz bunkera i raspoređuju se linijom. Posmatrali smo to na nekoliko mjesta, na dužini od dvije do tri stotine metara. Svuda isto i baš je izgledalo nemoguće proći negdje između. Shvatio sam zbog čega su bili zabrinuti Amir i Musa, ali dok se ne pokuša nema rezultata. Govore da je veliki rizik, a šta nije bio rizik svih tih dana od devedeset i druge!? Mrak i kiša su nas spriječili u napredovanju dalje. Dogovorili smo se da tu noćimo, samo pedeset metara iza leđa četnika. Bilo je suludo, ali nije bilo druge. Potvrdili smo našu pretpostavku da su oprezniji kad je kiša, znaju oni šta ide u prilog balijama koji se probaju spasiti. Do kasno u noć komešali su se po njihovoj liniji, nikako da se povuku unutar bunkera, a čuli smo i njihovog pretpostavljenog koji je nekoliko puta obilazio i psujući im naglašavao da moraju biti budni i da pucaju na svaki sumnjivi pokret. Dolje, u Jezernici pucalo je tokom cijele noći: puške, zolje, granate…. Naše komšije su bile kao bube, a nisu bili svjesni da im boravimo za leđima. Da, za leđima, i nama nije bilo jasno do sutradan, zašto su bili okrenuti u pravcu kojim smo mi željeli proći, a ne u susret nama.
Nastavice se