Nisam znao kuda idem, ali ubrzo mi se razbistrilo pred očima i ne tako daleko pronašao sam skupinu od oko dvadesetak ljudi. Bili su to uglavnom rođaci i to prvi rođaci i komšije. Žučno su raspravljali, odlučivali, odustajali… Poslije više od jednog sata formirali smo grupu od dvanaest ljudi a sa ciljem probijanja prema Goraždu. Pametovali su da znaju put skoro do Goražda. Na samom početku imali smo problem. Nismo znali u kom pravcu je selo Luka, a magla se sve više spuštala zemlji. Kiša je i dalje padala. Neko nam je odredio pravac i rekao da samo idemo pravo. Imali smo samo tu opciju, preko Luke, znajući da tu ima manje četnika nego u Han – Pijesku i centru Žepe. Srebrenička teritorija, prema Tuzli, je već davno otpala zbog saznanja od preživjelih, koji su došli u Žepu, nakon pada Srebrenice da je tamo svaki milimetar pokriven i da možemo samo stradati.
Pravac prema Goraždu je bio nekako najizvodljiviji. Krenuli smo odmah i nakon sat hoda stigli do prvih kuća u Luci. Osmatrali smo u trenucima kad bi se podizala magla i ustanovili da je selo prazno. Bitno je da nije bilo četnika na vidiku, mada se čula škripa gusjenica i rad motora tenkova negdje prema Žepi. Prelazeći put prema jednoj kući susreli smo se sa dvojicom naših. Ni sam ne znam kako smo se za sekundu sporazumjeli i spustili puške. Radilo se o mještanima Luke. Kažu da su tu cijeli dan, kuhaju neku hranu da imaju za puta. Nisu znali gdje će, mada su težili ka Tuzli. Upoznavši ih sa našim planom odlučili su se poći sa nama. Brzo su se spakovali. Jeli su podijelivši ručak sa nama, po nekoliko zalogaja. Stvorio mi se nagon za još hrane i počeli su problemi sa stomakom. Jedan sat otprilike prije mraka našli smo se na prostoru između sela Krušev Do, kroz koji smo prošli i Brezija, krak Žepske planine do kanjona Drine. Na početku jedne livade prvi smo spazili grupu od desetak ljudi na drugom kraju livade i ustanovili da su naši. Izbjeglo se pucanje do kojeg zamalo nije došlo. Druga grupa je izlazila iz stijena (od Drine) u namjeri da se snabdiju za hranu preko noći u selu. U trenutku kad smo ih pozvali, pomislili su da smo četnici koji okupiraju selo. Na svu sreću jedan od njih je prepoznao mene, pošto sam bio na čelu grupe. Bio je to muž moje prve rodice iz sela Slap. Brzo smo razmijenili informacije, te smo nastavili prema Brezjama.
Kiša nije prestajala. Svi su bili pred kolapsom pa zastadosmo ispod jedne bukve. Neko je konstatovao da je ludost nastaviti prema Brezjama. Razlog toga bio je prostor skoro bez crnogorične šume, tako da nema mogućnosti skrivanja od kiše i loženja vatre koja je bila najpotrebnija. Drugi razlog je što je to visok greben koji je izložen vjetru i ponovo ne možemo sebi priuštiti vatru. Treći razlog je da nam je preostalo možda pola sata do mraka, a time gubimo sve šanse u pripremanju za noć. Stanje je bilo više nego komplikovano. Odlučili smo da se vratimo u selo koje je ostalo iza nas i u suhom prostoru čekamo svitanje i pokret dalje.
Preostala devetorica ostadoše pod bukvom, spremajući drva za vatru. Vatru će možda upaliti, ali ne tako brzo jer sve okolo je mokro. Pitao sam se kako će provesti noć na vjetrovitom grebenu jer bilo je to krajnje blesavo.
Nastavice se