Ponovo rat
Srijeda, 5. juli 1995.god.
Jutros rano u 7:00 bili smo u Lokvi, nadomak Brezove Ravni, Fadil, Dervo i ja. Dali smo se na posao i nakon kraćeg vremena pronašli smo dva stabla bora. Odlučili smo se za jednu kraću pauzu, prije obavljanja važnijeg dijela posla. Sjedili smo ispod dva bora, a oni kao dva blizanca, kao da su čekali baš nas. Zamotali smo cigare duhana iz kojih se ubrzo izvlačio plavičast dim šireći prijatan miris. Pušili smo jedno vrijeme šuteći zagledani u kotlinu Žepe. Meni se pružao pogled prema Borovačkim stijenama, na kojima je s vremena na vrijeme nešto bljeskalo. Prisjećao sam se četničkih položaja i bio uvjeren da nisu tako blizu kose Borovačkih stijena, sa kojih se pružao odličan pogled na kotlinu sve do Drine. Veoma rijetko su se penjali na sam rub stijena, bojeći se naših upada i zasjeda. Danas nešto izviđaju, sigurno s razlogom. Moja razmišljanja prekinuli su Fadil i Dervo pozivajući na posao. Nisam bio rad ustati, preteška motorna pila me dobro umorila, jer sam je nosio sve od kuće, ali ustao sam. U naredni sat vremena oba bora su već bila spremna da se slifraju* do ceste. Poslije odmora od pola sata nastavili smo započeti posao već pomalo umorni. Uz mnogo napora i truda, mokri do kože, slifrali smo balvane do ceste. Bilo je već oko 11:00 prije podne, te se dogovorismo da odemo ručati pa poslije ručka uz pomoć ostalih dopremiti borove do odredišta. Krenuli smo ka Gradini žedni i gladni, a bogami i umorni. Već smo prolazili pored kuća Bajića kad su odjeknuli rafali daleko iza leđa, iz pravca Babljaka. Ponovo zagrmi, pa opet, i još nekoliko puta.
– Pješadijsko oružje, šta li je razlog?
– Sigurno neko šenlučenje! – reče neko.
– A da li je i sinoć bilo šenlučenje? – upitah.
– Mislim da se nešto dešava, ne bi se reklo da je dobro!
– Možda su čuli našu motorku pa nam daju do znanja da su nas čuli! – zaključi Dervo.
Još nekoliko kratkih rafala odjeknulo je Lokvom i prestalo. Javili su im se i sa Laza i Borovca, kao neke lozinke. Nije ni važno, pomislih da trebam da ručam i da me ponovo ne snađe ona strašna šuhva. Ubrzo smo stigli na Gradinu gdje nas je već čekao ručak tetke Safije. Uvijek je dobro kuhala, tako da se moglo jesti i kad nisi gladan. Ručali smo i komentarisali četničko puškaranje u zadnjih dva dana, kao i dalji nastavak radova. Poslije obilnog i dobrog ručka upalili smo kamion i sa još trojicom krenuli prema Lokvi, dopremiti robu. Bilo je veoma teško ručno natovariti teške borove balvane na kamion, ali u želji da se završi posao sve ide lakše.
Već je bilo 3:00 sata poslije podne kad smo navaljali prvi balvan na lege* i učvrstili ga za ,,rezanje”, kad je odjeknula prva detonacija. Poslije samo jednog minuta druga, zatim cijeli plotun koji je trajao nekoliko minuta. Svi okolo prisutni su bili okrenuti u jednom pravcu i nijemo gledali kao u šoku. Spustio sam motorku koju sam bio ponio da prorežem balvan, nisam mogao da vjerujem u to šta se desilo.
-Pripečak, neko zaključi.
Selo nedaleko od obale Drine doživjelo je granatiranje koje je izostalo duže od dvije godine. Nismo mogli povjerovati. I tek što smo se malo pribrali, komentarisali ove događaje, počele su padati nove granate, sad različitog kalibra, snažnije, onda izmiješano. Nastala je prava grmljavina i već smo mogli primijetiti dim koji se dizao iznad sela, dim iz pogođenih kuća.
Sudeći po zvuku koji se prostirao prema nama, granate su dolazile iz pravca Rujišta, srpskog sela na desnoj obali Drine (teritorija BiH), kao i sa teritorije Srbije, odnosno, sa planine Zvijezde. Žamor žena i djece se okončao sklanjanjem u podrume, za svaki slučaj, jer nikada se ne zna kada može da počne granatiranje i po nama. Ostalo je samo nekolicina muškaraca i zabrinuto smo nagađali šta bi se moglo desiti dalje. Nismo ostali pri komentaru da je samo neki incident posrijedi ili pak neka mala odmazda. A i zbog čega odmazda. Granatiranje je i dalje nastavljeno i ja odlučih da se pokrenem ka kući. Pet žena je samo kod kuće i uz to blizu borbene linije, a šta se sve može desiti u nastavku ovog granatiranja.
Nastavice se