Uhvatili smo interval kad se nisu pojavljivala vozila i ja sam prvi skočio preko ceste, preko asfalta, dok je Edin držao na oku teren okolo da bi pripucao, ako bi me neko primijetio. Tako smo se dogovorili, jer ako dođe do sličnih situacija nema razmišljanja nego prihvatiti borbu do kraja, pa kom’ obojci kom’ opanci. Nama je i tako ovo bila igra na sreću, u kojoj se rizikovalo pri svakom novom koraku. Za pet minuta mi se pridružio Edin kojeg sam štitio dok je prelazio cestu. Osjećali smo veliko olakšanje, te smo se odmah uputili u zamišljenom pravcu. Nakon pola sata sjeli smo i zaduhanili po jednu savijušu u debelom hladu, odakle smo vidjeli neke ruševine i jedan čitav objekat koji je ličio više na štalu, nego kuću. Bio je pokriven crijepom1.
Odatle smo pošli desno, pa ponovo preko neke makadamske ceste, rubom šume, tako da nam je to selo ostajalo sa naše lijeve strane i zalazili smo sve više desno u predio koji je oličavao planinu, sudeći po dalekim vrhovima i prostranosti. Ušli smo u planinu, koja se zvala Kučanska planina, a uvezivala se prema zapadu sa Šljemenskom planinom u kojoj smo se našli u nastavku našeg puta. Prelazili smo još oko pet puta preko neke ili nekih cesti u toj Šljemenskoj planini. Bile su to makadamske i vrlo malo korištene ceste. Na jednom mjestu, prva cesta na našem putu, našli smo davno zakovanu dasku na kojoj je pisalo Pjenovac, sa strelicom ispod. Strelica je bila usmjerena desno od pravca kojim smo mi bili zamislili. Tad sam razmišljao da smo po prvi put do tad prešli veoma dug dio puta. Primijetio sam da idemo konstantno jednim pravcem i da se ne gubi vrijeme. Taj dan kao da smo imali vodiča, a i jesmo, dragog Allaha, koji nas je svojim suncem i moći usmjeravao kud treba. Tih trenutaka, kao nikad prije, svoju vjeru u Boga sam krunisao. Nikad ranije nisam osjećao da više vjerujem i da me nešto ushićuje, dok kilometri i kilometri ostaju iza nas.
Umor je nadvladavao naša tijela. Vukli smo se kao dvije ranjene zvijeri, gladni i iznemogli. Noć se već približavala. U jednom trenutku, sasvim slučajno, našli smo studeni izvor planinske vode. Bio je to Božiji dar koji nas okrijepi iako smo bili gladni. Još uvijek je bilo teže podnositi žeđ nego glad. Tu smo se dobro oprali, opskrbili vodom za dalje i prije samog akšama učahurili u jednu uvalu gdje smo praznih stomaka prenoćili.
Nastavice se