Sunce je pržilo i trava oko asfalta je bila visoka i ugažena i već bila suviše suha da je pucketala pod nama. Privukli smo se oprezno do samog ruba ceste, puzeći veoma tiho. Zamirisao je duhan prave cigare, tako da smo se usredotočili posmatrati svaki grm preko ceste. Nisu nam bile džabe pretpostavke o zasjedi. Bili su tu, preko ceste, dok se iz jednog smrekovog grma plavičasti dim razbijao u zraku. Čekali smo reakcije i nismo se htjeli kretati kako nas ne bi uočili. Pripijeni uz tlo, trpeći ujede mrava, smrad nekog smeća i toplotu sunca na otvorenom, ležali smo sa puškama uperenim u suprotnom pravcu. Na um mi je padalo ono mnoštvo tragova i nagađao sam sam sa sobom da li su otkriveni. Strpljenje je bilo pri kraju, a pobjesnio sam dodatno kad sam ugledao mog psa, sa ostatkom konopa na vratu koji je visio do zemlje. Znači, pregrizao ga je mnogo brže nego smo pretpostavljali. Stajao je tridesetak metara desno od nas i gledao u vozila koja su prolazila. Gledao je za svakim autom koje bi prošlo. Znao je za nas, siguran sam bio, jer je bio neposredno blizu. Sjetih se da nije imao ni priliku da ih ikad i vidi. Bio je štenac koji se rodio ’93.godine. Malo je falilo da ga sprašim rafalom u neobjašnjivom bijesu koji mi se pojavio. Zar zbog njega da nas pobiju, ili da se stavimo u dodatne nevolje.
Moje razmišljanje Edin je izgleda prosto čitao, od onoga trenutka kad sam pogled usmjerio na psa kad se pojavio. Naše obostrano nerviranje prekinuli su glasovi dvojice ljudi. Iza smreka su ustala dvojica, protežući se i psujući sunce koje ih je peklo. Jedan od njih je imao pedesetak godina, nosio je spljošteni kožni šešir, maslinastu jaknu, maskirne hlače, sa puškom PM-72, u lijevoj ruci i flašom u desnoj ruci. Drugi je bio sušta suprotnost. Dripac, sav ponosan na redenike oko sebe koji su ga nabijali u crnu zemlju, sa osamdeset-četvorkom, mitraljezom koji je s mukom dizao na desno rame, sav uniformisan u maskirnu uniformu bez kape. Nije imao više od dvadeset godina i počeh ga zamišljati u mnogo boljem obliku, ukočenog pogleda, iskeženih zuba, presamićenog preko kamena na koji je oslanjao uglačanu čizmu desne noge. Takav je mnogo poželjniji, da se ne raduje tuđoj smrti više nikada, da ne zarazi svijest i da izađe sa manje grijehova Bogu na istinu. Puste želje su to bile.
Želio sam neprimjećeno izaći iz govana u kojima sam truhnuo. Nisu razmijenili ni deset riječi, uglavnom su i oni s nestrpljenjem očekivali nekoga gledajući na sat. Dojurio je manji džip otvorenog krova u koji su munjevito uskočili i odjurili prema Han-Pijesku, odnosno, prema Mrkaljima, jer je to bilo najbliže naselje. Bili smo uvjereni da nema više nikoga, jer za sat i po bi još nekoga primijetili.
Nastavice se