Odabrao sam put kontra Srbije
Poljanice – Krušev Do, 30. juli 1995. god.
Ostao sam sam. Bunilo i uznemirenost ljudi koji su skoro besciljno koračali i komešali se pokušavalo je prevladati. Izgubio sam sve i kao da prvi put u ovo nekoliko dana to i primjećujem. Pitam se: da li sam rođen da patim vječno? Da li se može nazirati kraj? Kao da mi je neko po samom mom rođenju ispisao takvu optužbu da me gone, da bježim od presude dželata. Peče me saznanje da ću možda skončati u nekim vrletima, kao posljednje pašče i da neće biti nikog ko bi me ispratio na ahiret. Znam da smo svi rođeni da umremo, ali ne i da patimo. Još mi pred očima lebdi današnja slika komešenja ljudi u velikim skupinama. Opći metež. Izgledalo je da niko nikoga ne poznaje. Svi su se kretali ka nečemu, a mnogi nisu znali cilj kao ni ja. Isprekidane kolone ljudi su prolazile. Kažu da idu prema Drini. Drugi bi se opet vraćali, predomislili se… Sretnem Sabriju i pitam ga gdje ide.
– U Srbiju! – odgovori mi.
– A gdje ti je Idriz?
– Otišao je on već Drini!
Gubim nadu u pronalasku družine koja bi bila spremna za daleki i nepoznati cilj koji odbacuje Srbiju kao varijantu za spašavanje. Vidiš samo nijema samrtna lica i oči koje gledaju u prazno, ponekad u nebo. A nebo se otvorilo. Lije kiša koja svojom studeni dočarava kasnu jesen koja je predaleko. Magla se povijala u pramenovima, eskalirajući. Kao da svi pogledaju i traže pomoć Božiju, jer sve druge su već davno odbačene. Nikakva pomoć se nije naslućivala. Prepušteni smo sami svojoj sudbini. Pokušavao sam da budem pribran, očekujući sam svoju odluku. Pokušao sam pronaći bilo koji izlaz, a još uvijek sam sam, mada oko mene tumaraju na stotine ljudskih prilika. Čekam kao posljednji osuđenik. Svi pokušaji da budem pribran i savjestan čelično su se odupirali. Nešto me strugalo iznutra. Probao sam pronaći poznato lice u ljudima koji su prolazili pored mene, a koje sam na trenutke vidio kao mrtva tijela koja se klate, mašu mi. Zatim mi se počela ulijevati neka toplina koja me poticala na život, gurala me nekim idejama.
Poslije toga drhtim! Nadjačava neka studen u kostima. Odjeća na meni sve teža i nepodnošljivija, cijedi se. Minute su bile vječnost. Razdrljenih očiju tražio sam nekog, nešto, ali ništa od svega toga. Tumarajući tako kao bolesna zvijer, brisao sam lice od studene kiše, trljao oči. Dvadeset koraka gore, tako dolje. Sasvim neočekivano, nekim nagonom gonjen, krenuo sam i ja prema Drini u nadi da ću pronaći nekog ko bi mi se pridružio da idemo u svim mogućim pravcima, samo ne u Srbiju. To mi je i bila ideja u zadnjih dva dana, samo nikako da se nešto desi. Ugledavši jednu planinsku kuću uputih se prema njoj pokušavajući raspoznati siluete nekolicine ljudi ispod nadstrešnice. Došavši na samo desetak metara prepoznao sam dvojicu. Otac i sin, Šećan i Senad, rođaci i komšije, bili su u istoj situaciji kao i ja. O tome su me detaljno upoznali i saznao sam da su i oni tražili nekoga, ali su imali nevjerovatan plan. Pitali su me da li imam novaca, maraka. Kod sebe sam imao oko šest stotina njemačkih maraka. Njihova ideja je bila de se probijemo što dublje prema južnoj Srbiji, gdje bi pokušali ”debelo” platiti nekom taksisti, koji bi nas prebacio do Makedonije. Ja sam im se samo nasmijao na to. Bilo je krajnje nepredvidivo i čak neizvodljivo. Odbio sam prijedlog i poželio im sretan put. Nisam se dugo zadržavao da ne bih slučajno popustio sličnom nagovaranju. Bilo mi se teško i žao rastati, ali sam okrenuo od njih.
Nastavice se