Otkrili smo zasjedu
11. august 1995. god.
Prelijepo jutro kao da je pozivalo da nam se pomogne. Iznenadio sam se kad sam gledao u sat, na kojem su brojevi još pomalo drhtali. Baterija je već odavno upozoravala da je zamijenim. Bilo je 8 i 20, a spavali smo i previše. Razgledali smo okolo. Bilo je tiho i čulo se tek poneko zujanje komaraca koji su nas iskasapili tokom noći dok smo spavali dubokim snom. Prvi put od kada smo krenuli s Petova Dola spavali smo, a da smo ostali suhi i da nam nije bilo hladno. Nismo čak ni vatru ložili. Avgust smo konačno osjetili, a primijećujem da smo i u mnogo nižim predjelima. Sve me svrbi, cijelo tijelo. Pokušavam da se prisjetim kad sam se zadnji put okupao. Sat pokazuje i dan, danas je valjda petak, a naši ruksaci pokazuju svoje prazno dno, u kojem se ne nalazi ama baš ništa. Prethode noći smo pojeli i posljednje zalihe hrane – dva krastavca, pola konzerve i nešto luka, te po pola slanog kolača. Teška nam pada spoznaja da put moramo nastaviti gladni. Ali baš gladni.
Gledamo ispred sebe, nakon što smo se pomjerili sa mjesta gdje smo prenoćili. Konstatovali smo da smo u podnožju planine Devetak, na sjeverozapadnoj strani, jer odatle se pružao pogled preko dosta niskih brežuljaka i u daljini, ali ne tako daleko, stršili su vrhovi neke druge planine. Desno smo primjećivali nekoliko manjih kuća na oko dva-tri kilometra, oko kojih su bile pokošene livade. Znali smo da su to bile srpske kuće. Znali smo da je sve što nam treba još mnogo daleko1.
U 9:00 smo se pokrenuli niz strmu padinu i u podnožju same padine sustiže nas moj pas. Nije nam to trebalo. Cvilio je i počeo lajati čim nas je prepoznao. Nije ga bilo dugo, ali naši tragovi su još bili svježi za to neobjašnjivo pseće čulo njuha. Bilo je beskorisno odbijati ga, jer nije htio da makne dok je kod nas, a kad mu ”pukne blesava” u njegovu glavu, odjuri kao da ne postojimo. Hajde ti znaj šta se dešava u psećem mozgu, kad nas ne želi ostaviti. Da je samo znao koliko nam je smetao i kolika nam je pometnja bio.
U pratnji našeg psa, nađosmo se na nekom putu, obraslom visokom travom i sve je ličilo na postojanje željezničke pruge, koja je veoma davno dignuta ostavljajući pravilan izgled preko strmih livada i kroz usjeke davno prokopanih međa2. Prešli smo preko bivše pruge, spustili se još niže i našli se u jednom malom kanjonu. Bilo je to, ustvari, mjesto gdje je izvirala voda kao vodopad i istovremeno ponirala, odakle se zbog viška vode razlijevao van ponora stvarajući manji potok koji se gubio prema sjeveru.
Nastavice se