Dedo
Participant
    Post count: 1243

    Lutanje kroz maglu Devetaka
    9. august 1995. god.

    Četvrti dan našeg lutanja počinjemo i završavamo u Devetaku. Znali smo da je Devetak, samo zato što nikako nismo mogli da izađemo iz netaknute prirode. Kiša i magla kao u inat ni da se našale pa da nestanu. Kud god makneš, isto. Mokra stabla, mokra trava, sve isto. Sve nam se kao rugalo u trenucima kad smo probali raspoznati razlike na terenu. Ovih dana dok pišem ovaj tekst, kad sam priupitao Numu gdje smo mogli biti? Reče mi u šali:
    -I u Rusiji ima šume, ništa mi drugo i ne pominješ!
    U pravu je. I ja mahnit pitam gdje smo mogli biti, a pričam mu jedino o nekim vrtačama i plankama kojih u svakoj šumi ima na pretek. Svelo se na to da smo taj dan proveli u magli koja je ličila na londonsku, na kiši koja se spuštala nemilice, hladna i teška, a sve u neposrednoj blizini sela Mičivode.

    Pronašli smo svježe tragove
    10. august 1995. god.

    Jutro smo dočekali kao i obično mokri, sušeći se uz vatru koju smo već gasili. Bili smo u nekoj rupi, da nas nikad niko ne bi pronašao i mislim da ljudska noga tu nikad nije kročila. Znali smo da ćemo se džaba sušiti jer čim koračimo kroz šumu i travu sve je ponovo mokro. Ali smo morali bit suhi, bar određeno vrijeme, kad se ne krećemo, inače smrzli bi smo se usred augusta. Napustili smo skrovito mjesto, zatrpali vatru, uklonili sve tragove za svaki slučaj i pokrenuli se. Tog jutra, po prvi put, pod sunčanim i vedrim nebom bilo je lahko odrediti pravac, sjeverozapad, i izaći na neko nepoznato mjesto. Moj pas kojeg nije bilo već dva dana, još se nije pojavljivao, što me je na kraju svega i radovalo. Našli smo kraj neke ceste, šumske, ali joj je tu bio kraj. Okolo su bili prostrani proplanci sa ponekom gomilom truhlih panjeva i grana koje su ukazivale na davnu sječu drveća. Sasvim slučajno nam je sijevnula ideja da prvo malo obiđemo teren okolo. Nije nam bilo jasno da dan ranije nismo nalazili pomenutu cestu, tako da smo zaključili da smo sa te strane boravili cio dan lutajući u uskom krugu. Pošli smo u pravcu gdje je cesta završavala. Držali smo se lijevo od ceste samo zbog toga što je bila gusta šuma.
    Počeli smo se spuštati malo naniže i ugledali smo šumsku planku koja je dolazila uzbrdo prema nama da bi se završavala u čistinama na kraju ceste. Drveće je postajalo sve rjeđe na strani kojom smo se kretali te odlučismo da pređemo na drugu stranu. U trenutku kad smo prelazili planku vidjeli smo obijenu rosu na vrhovima trave.

    Nastavice se