Nije nam se vraćalo nazad, kuda smo možda izbjegli nagazne mine na koje su vjerovatno bile nadodate ove potezne. Na tom mjestu pa u kretanju do Sjedaljke, udaljene nekoliko stotina metara, proveli smo sve do osam sati. Dva sata kroz minsko polje. Odatle smo prošli kroz rezervnu liniju, pa do ceste neposredno kod Sjedaljke i ušli smo u Tisovo Brdo, širokom plankom koja je završavala u Budeti. Tada sam to dobro znao. Već se ništa nije vidjelo kad smo skidali noževima smolu sa homora i prikupljali drva u nekoj vrtači da bi naložili vatru koja nas je vratila u život. Bili smo mokri do kože i veoma iscrpljeni. Cijelu noć smo proveli uz vatru. Nismo spavali. Bili smo udaljeni od Babljaka oko jedan kilometar, a dva od Budete, koja nam je bila cilj narednog dana.
Put kroz srpska sela
7. august 1995. god.
Proteklu noć smo planirali nastavak puta, po ko zna koji put u zadnjih desetak dana. Odluka je bila da, čim svane, bar malo izvidimo teren oko Babljaka. Brinula nas je eksplozija mine. Sigurno su je čuli. Već nekoliko dana nismo čuli ni mine ni četničko puškaranje. Sve je umuklo. Neko je rekao da i životinje aktiviraju mine i to nas je ohrabrivalo, ali za svaki slučaj morali smo biti veoma oprezni. Da teren prema Budeti nije bio miniran, ukazivali su tragovi potkovanih volova kao i nekih čizama starijih ne više od dva dana. Bilo je i puno ukaljane trave pored planke. Odlučili smo pratiti jedan goveđi trag koji je po našoj procjeni vodio ka Babljaku. Tako je i bilo. Došli smo na sami rub šume kod jedne srpske kuće, koja je još prije rata bila napuštena. U blizini sam prepoznao i kuću Mileta Marjanovića, pred kojom je još uvijek stajao njegov gater. Na malo prije rata rezali smo neku građu kod Mila. Naizgled je bio fin čovjek, a sad se priča da je bio loš u prethodnim godinama kao i njegov sin Goran, koji je inače bio karatista.
Stajali smo na rubu šume i gledali Babljak. Vidjeli smo ogromna stada ovaca i goveda. Prije rata ih nije bilo u tolikom broju. Zna se odakle potiču. Jutarnja izmaglica koja je dolazila iz pravca Donjeg Babljaka, odnosno Jezera i Podljutače, skratila nam je osmatranje, ali smo ipak uspjeli vidjeti Jakova Cvijetića kako dolazi iz pravca Bokšanice, odnosno trećeg Lagera i ide prema kući Mila Marjanovića. Nosio je pušku i sudeći po njegovu hodu težak ruksak. Možda se vraćao iz Žepe ili je bio u nekoj zasjedi par dana. Druga osoba koju smo vidjeli bila je žena Slavka Marjanovića, koja je istjerivala stoku iz štale. Prije nego je pošla iz kuće pucala je pet puta iz puške M-48, vratila je u kuću i uputila se prema štali. Na njeno pucanje neko je nešto dovikivao iz pravca Zulfića kuća, koje su bile popaljene. Istini za volju nisam bio siguran da li su sve popaljene. Bilo je i nekih prema Jezeru. Možda su i srpske, jer nisam svakog u cijelosti poznavao. Znajući da je teren oko kuće Slavka Marjanovića miniran, još od devedeset druge, predložio sam Edinu da se ne približavamo. Odatle smo nastavili put plankom kojom smo i došli sa Sjedaljke. Spuštajući se bliže radilišta Budeta( Šumarstvo – Rogatica) čuli smo glasove između zgrada. Privukli smo se do objekta gdje se sipalo gorivo (skladište) da bi utvrdili o kome se radi. U tom trenutku bijela lada je odlazila prema Babljaku, dok su se dvojica civila udaljavala prema konjušnicama.
Pošto su nam bili okrenuti leđima nismo ih mogli prepoznati. Nije nam ni bilo bitno, znajući da su sigurno mještani Mislova, to nam je i išlo u prilog što odlaze. Nije nam se zadržavalo na pomenutom mjestu.
Nastavice se