[b]Treći dio
Moj put spasa do slobodnih teritorija[/b]
6. august 1995. god.
Prvi dan putovanja od Žepe do Kladnja išao je pravcem preko Jelika, Dobratuša i Babljaka, gdje smo noćili. Obzirom da smo krenuli poslijepodne, te da je padala kiša nekoliko sati, bili smo onesposobljeni za kretanje noću iz nekoliko razloga. Prvi razlog bile su mine na koje smo naišli kod Sjedaljke (Dobratuš – Oglavak), a koje nismo očekivali baš tu. Znali smo za četničku liniju na kojoj su boravili još od ’93. i pazili smo se mina prije linije, međutim, prolazeći već ugaženim trlama kojima su četnici prošli u pohodu na Žepu nismo otkrili ni jednu minu. Vjerovatno su ih poskidali i premjestili bliže. Tako smo tada mislili. Prilazeći bliže ugledali smo njihove zemunice razmještene lijevo i desno po tranšeji. Bili su dobro utvrđeni i maskirani. Neprestano smo osmatrali ispred i oko sebe gdje nismo ništa primijetili. Zastali smo ispod jedne homore, a možda tri metra ispred tranšeje. Gledali smo i čudili se kako su imali čvrsto postavljenu liniju. Na trenutak sam pomislio, da smo ih ikad probali pomjeriti odavde, nikad ne bi uspjeli.
Dok smo osmatrali napuštenu liniju, iza nje oko četrdeset metara, uz jednu planku, nazirao se neki rov. Osmotrio sam dvogledom i zaključio da se radi o rezervnoj liniji, obzirom da rov koji sam osmotrio nije bio pokriven. Vidjeli su se ogoljeli balvani kao visok grudobran. Kiša tek što je bila prestala, a sunce se probijalo zrakama kroz mokru šumu. U trenutku osmatranja rezervne linije, preko dugačke planke, nešto je bljesnulo. Pogledao sam malo bolje i jasno vidio kanap potezne mine, koji je onako mokar blještao na sunčevim zrakama. Bilo je oko šest poslijepodne. Imali smo dovoljno vremena da se provučemo kroz napuštenu liniju, pa do Sjedaljke u Tosovo Brdo. Cijeli teren okolo sam odlično poznavao, te sam predložio Edinu da idemo malo desno, prema Sjedaljci, kroz jednu veliku uvalu. Otkrili smo još jednu minu desno od nas, presjekli joj kanap i ubacili se iza prvih rovova, odakle smo pošli kroz uvalu da bi ukoso desno presjekli i rezervnu liniju i došli na Sjedaljku. Narednih nekoliko desetina metara ne otkrismo ni jednu minu, što me je opustilo. Išao sam prvi. Iznenada je odjeknula eksplozija. Stao sam i izgubljeno se okretao prema Edinu, koji je čučao držeći se objema rukama za glavu. Pomislio sam da je pogođen, ali da to još ne osjeća. Stojeći nepomično samo smo se gledali nekoliko trenutaka. Prvo što je rekao bilo je:
-U šta gledaš, jebote? Hoćeš da izginemo? Reci kuda da idemo i ja ću prvi!
Tada sam shvatio da sam upravo ja aktivirao minu. Spustio sam pogled i vidio kanap preko čizme na lijevoj nozi. Pratio sam pogledom kanap. Lijevo od mene, bio je dosta dugačak, provučen ispod deblje grane nekog drveta na visini od oko dvadesetak centimetara. Mina koja je aktivirana ostavila je tragove na drveću sa lijeve strane na uzvišici koja je bila viša od nas. Desni kraj kanapa bio je vezan samo dva metra od mene. Sa minama sam imao iskustva, ali ovakav slučaj mi je bio nepoznat. Sa lijeve strane, gdje je bila mina, kanap je bio veoma nisko spušten do udoline, provučen ispod jedne niske grane. Time su prikrili kanap, koji da je bio regularno zapet, bio bi na visini od oko deset metara. Nama je to dosta pomoglo da ne budemo ozlijeđeni jer su se geleri raspršili preko nas, a još je aktivirana mina bila oko tridesetak metara udaljenosti. Nakon predaha krenuli smo dalje. Samo dvadesetak metara i ponovo mine! Ovaj put sam ih otkrio na vrijeme. Mine ispred, s lijeve i sa desne strane! Bili smo u nedoumici kojim pravcem krenuti.
Nastavice se