-Mi ćemo za komandantom, pa šta bude!
Prepušteni smo sami sebi već odavno i samo nam je još trebala ova situacija. Kako? Kuda? Pojam o vremenu polahko svi gubimo. Teško i sam mogu povezati kako i za koliko smo se vremena našli ovdje na Poljanicama. Sve mi se čini da sam to sanjao.
Sjedio sam na jednoj štali sa grupom koja neće da sluša dalje upute o prebacivanju u Srbiju. Mada čujemo da se govori o nekim daskama, žicama, žagama, konopcima, mi sjedimo i čekamo. Ne znamo više ništa! Kao da nas nije interesovalo ništa vezano za život. Četnici će i onako, možda do kraja dana, biti ovdje. Što da se mučimo u kanjonu Drine. Ista nam je presuda. Napaćeni smo za ovaj mjesec i previše.
Pokušavam evo dok ovo pišem da pronađem izlaz iz svega ovoga. Kako? Kuda? S kim? U mislima mi je stalno prisutna moja porodica. Iako je na sigurnom, znam brinu se, čekaju me. Volim što ne znaju kako mi je. Ne usuđujem se upitati da li ćemo se ikad sresti! U Srbiju neću, odlučio sam i molim Boga da neko izjavi glasno da neće u Srbiju. Dobro, ali kuda? Znamo svi informaciju da nas je napao neprijatelj nekoliko puta brojniji. Kažu, na Radavi su četnici ostavili nekog svog komandanta prije sedmicu dana otprilike, te da je imao neke papire u kojima stoji da broje oko deset hiljada pješadije. Pitam se zašto se nismo probijali čim je civilno stanovništvo prošlo na slobodne teritorije? Imali smo više šanse. Sada je obruč sve uži. Sutra se možda neće moći ni sto metara dalje.
Čujemo da se spominju Jagoštice, selo u podnožju planine Zvijezde koja se nalazi u Srbiji. Područje gdje kopnena granica između Bosne i Hercegovine i Srbije silazi na rijeku Drinu i tako nastavlja u donjem toku Drine. Tamo se planira preći, što znači, sići u nepristupačni kanjon Drine pa u ”komšiluk”.
Sišli smo sa štale i nas oko trideset umiješali se u masu koja me podsjećala na teferič iz zlatnih vremena. Ljudi su se kretali kao da su zalutali, a ja još uvijek sjedim ispred štale da ubilježim još koju riječ.
Čuo sam da neko daje kartu Bosne i Hercegovine, busolu, pušku i municiju jer ide u Srbiju. Trebalo mi je sve to, osim puške, ali nisam pronašao tog vojnika. Vratio sam se nakon dvadeset minuta, a mojih tu više nije bilo. Jedan starac, meni nepoznat, sjedi pod strehom štale:
– Otišli su da te traže! Zadržao si se sinko!- reče mi.
– Ja ostajem ovdje, ovdje su mi korijeni!- odgovorio je.
Pisanju je kraj. Moram krenuti jer sam ostao sam. Ima ljudi okolo, ali nikog poznatog. Isto kao i da sam sâm.
Nastavice se