U minskom polju
Četvrtak, 8. juni 1995. godina
Današnje izviđanje terena Bokšanice sve nas je zaprepastilo. Nismo ni svjesni koliko nas košta prividna sloboda. Koliko smo opušteni i koliko to četnici primjećuju i koriste. U predjelu imeđu Žigine lokve i ceste na vrhu Bokšanice u Prisoju, pronašli smo nova minska polja i uočili da četnici vršljaju kud nikad nisu i da se pri tome osjećaju bezbjedno. Ali ne i zadugo. Pronašli smo nevjerovatan novi način postavljanja mina koji nikad ranije nismo vidjeli. Na jednom mjestu, u jednom uskom prolazu, pronašli smo nevjerovatnih četrdeset kilograma eksploziva. Minsko polje je bilo postavljeno na dužini od trideset i širini od deset metara usred velikog proplanka. Aktiviranjem jedne nagazne mine aktiviralo bi se svih šest protutenkovskih mina, dvadeset pašteta i pod svakom paštetom po jedan takozvani sapun TNT-a. Ovaj lanac mina bio je povezan brzo gorećim ili detonirajućim kordom (štapinom) koji je u svakom sapunu eksploziva imao detonirajuće kapisle koje bi aktivirala nagazna mina!
Ponovo naš Sinan, uz našu pomoć, rastura četničke ubilačke inovacije i uspijevamo uzeti sve mine koje smo kasnije samo premjestili preko ceste Bokšanica – Gakovine. Neka oni sad gaze po vlastitom eksplozivu. Tako im i treba. Pogriješili su u postavljanju ”mamca” kojega su ostavili na kraju minskog polja, do ceste. Ostavili su nagaznu minu (klackalicu) da stoji vidljivo na travi i da se neko zaleti da je uzme i pravo preko mina. Da su se samo sjetili, ali hvala Bogu nisu, da ostave pokvarenu pušku ili nešto privlačnije. Bruka, nas je preko dvadeset već prišlo u minsko polje, kad je Sinan podigao ruku u znak stajanja i kada je izvadio jednu minu na kojoj je visio žut kabal. Sledio sam se. Rukama nam je davao znake da se ne mičemo, da samo čučnemo i ispitamo tlo oko sebe. Bilo nas je nekoliko koji smo stajali tik uz neku od mina. Kad sam počeo oprezno da ubadam nožem i šipkom od puške, u zaraslo tlo, osjetio sam pored same desne noge da dohvaćam plastiku ne tako duboko. Izvadio sam oprezno nagaznu A2 paštetu ispod koje sam izvadio sapun sa kordom i kapsulom. Polako smo se izvukli i ostali smo sa Sinanom samo nas trojica. Ostale smo poslali da oprezno uzmu prostor oko nas dok ne završimo demontiranje mina. Moram priznati da mi i sad drhte noge, nakon skoro deset sati poslije obavljenog posla. Nismo ni svjesni šta su dušmani kadri uraditi samo da nas je manje. Pored ovog minskog polja, u ograđenom šumarku zasađenih mladih stabala četinara, pronašli smo više od pedeset poteznih pješadijskih mina. Ovime smo obogatili naš arsenal eksploziva. Da samo znaju bijednici kako su uzalud potrošili vrijeme i živce. Naše mišljenje je da četnici već spremaju neki belaj, ali kako vjerovati u to dok smo zaštićeni. A opet se ne osjećamo ni zaštićeni. Sve gubi svoje značenje. Sve je tako komplikovano i volio bih da vidim ko je pametan da sve ovo prosudi i kaže jasan ili pravi zaključak.
Nastavice se