Dedo
Participant
    Post count: 1243

    Odredio sam tačno mjesto odakle je pucalo. Jelik! Pade mi na pamet da sam samo malo prije doručka, kad sam bio vani, vidio kamion Šehe D. koji je odlazio u pravcu Jelika, preko Brezove Ravni. Tad sam pomislio da je to u pitanju. Znao sam da su to jutro trebali tovariti građu za izgradnju škole koja je bila u toku. Znao sam da jedan kamion tovari najmanje desetak ljudi. Pomislio sam da su svi izginuli.
    Prilazeći Behkinoj kući, ugledao sam Envera, slušao je, mada se još budio. Samo sam mu rekao da moramo na Jelik, a ja sam produžio prema Strmcu gdje je bila smještena redovna smjena straže, odakle su se raspoređivali dalje. Na samom prilazu bajti ugledah Šahmana. Stajao je k’o skamenjen. Nije mi znao dati pravu informaciju, osim da su svi otišli za svojim zadacima, te da je on sam i sređuje kuhinju poslije doručka. Nastavio sam prema Hridiću. Već je prestalo pucati, čuo se još poneki rafal. Tu sam se zadržao veoma kratko, osmatrajući okolinu svojim dvogledom, kad su me pristigli Adil i Enver. Zajedno smo produžili do Jelika – blizu je i tu nalazimo Sariju koji nam govori da su možda Ago i Nesko nastradali. Jedini su oni otišli cestom sa Strmca na Jelik, bez oružja, da bi pomogli natovariti kamion sa građom. Rekao je da nije čuo nikakav kamion, te da je počelo pucati dok se kretao prema Jeliku, prema zoni koju kontrolišemo.
    Nas trojica smo se oprezno prikrali raskrsnici puteva odakle se ide prema Rogatici, Žepi i Ribiocu, ispod ceste za Ribioc. Očekivali smo kako će čekati nekog da dođe i da ga ubiju. Zato smo otvorili vatru preko ceste i dobili smo odgovor. Ipak su bili još tu, čekali su da ubiju još nekoga. Omaklo im se. Dvadesetak minuta smo razmjenjivali vatru dok oni nisu odustali. Tad smo opet oprezno pošli u pravcu Strmca, ispod ceste, nadajući se da ćemo naći nekog baš na cesti. Tako je i bilo! Desilo se da ja prvi nađem Agu. Sav raskomadan ležao je na leđima po sred ceste. Nikog drugog nije bilo. Nismo tad mogli vidjeti da su već došli skoro svi iz Vratara i bilo je veoma bučno. Neko je plakao na sav glas i prijeteći spominjao četnike. Bio je to Sinan. Našli su Nezira (Nesku), stotinjak metara dalje prema Vrataru.
    Ubiše mi brata! Sad ću ja na svoju ruku uraditi što želim. Napast’ ćemo ih!
    Nesko mu je brat. Razumljivo je sve što je govorio, ali se tu istog trenutka našao i naš komandant Avdo. Dozvao je vozilo UN-a, veoma brzo i smirivao je situaciju. Četnika više nije bilo nigdje. Shvatili smo da je bila u pitanju samo diverzija, koja im je, nažalost, uspjela.
    Ago Heljić je, kako rekoh, bio sav raskomadan, isječen silnim kuglama koje ga smrskaše. Nismo ga mogli podići na ćebe. Raspadao se kad bi ga pokušali povući za bilo koji dio tijela. Gnusno i nadasve žalosno, šta ga je snašlo. Kad smo ga prevrnuli na ćebe, ispod njega je cesta ličila na uklesanu rupu punu krvi.

    Nastavice se