Artiljerije sa ustaljenih pozicija na Brestovačama, Jelovcima, Džimrijama, Borikama, Sjeverskoj, Babljaku, te sa nekoliko uporišta iz Srbije kao i sa novoosvojenih kota na teritoriji Žepe tukle su neprestano. Dosta smo puta vidjeli da podbacuju, pogađajući po svojim jurišnim jedinicama. Bili su sve bliže. Kuriri su kasno poslije podne donijeli vijest da je naša linija odbrane u zoni odgovornosti treće čete na Bukoviku provaljena, te da se naše jedinice povlače u pravcu Igrišnika, kako bi zauzele nove linije odbrane. Tada su napadi postali još žešći, tako da smo osjetili na sebi bojne otrove. Radilo se o ”zagušljivcima”. Počelo je kašljanje i gubljenje daha. Tješila nas je visoka nadmorska visina, jer smo posmatrali da kad otrovi dosegnu do naših položaja vjetar bi ih raznosio prilično brzo. Dva puta nam je ponestajalo municije i dok su nam dostavljali municiju donijeli bi nam i velike okrugle hljebove gdje su dvojica boraca dijelili hljeb. Računalo se na eventualno povlačenje, a tada se kuhinja ne može pomjerati sa nama.
Samo dva sata prije mraka četnici provaljuju zonu odgovornosti Civilne policije i time pokušavaju ovladati kotom Trla, čime bi omogućili izlazak na kotu Zlovrh i time odvojili naše jedinice Četvrte čete, gdje se nalazilo komandno mjesto Brigade. Samim tim, jedinice stacionirane iznad Pripečka, prema Drini ostale bi u totalnom okruženju sa nama, Četvrtom četom. To je izgleda i bio plan, dok se ništa nije znalo o jedinicama oko Radave i Šarene bukve.
Gledali smo golim okom miješanje Civilne policije i manevarske čete sa četnicima u dijelu prema našim položajima. Podržavali smo ih koliko smo mogli snajperima i pojedinačnom vatrom. Otvorene livade su bile sve bliže četnicima koji su nadirali prema nama, sa desnog nam boka. Artiljerijska vatra bila je pojačana po nama kao nikad do tada. Nadirali su sa leđa dok smo mi bili totalno razvučeni. Možda je bilo sat do mraka, kad je naređeno povlačenje u pravcu Jelika kod sela Krušev Do. Panika je već učinila svoje. Nastalo je neselektivno povlačenje, onako kud-ko. Probali smo zadržati četnike koji su nadirali u livade. Bilo ih je kao mrava i bilo je nemoguće da se naši izvuku preko čistih livada. Nastala je prava ludnica. Granate su svojim dodirima sa zemljom pravile kišu zemljanih grumena koji bi se raspršavali tupo zviždeći. Počeli su padati neki projektili koji su stvarali dimne zavjese i time pomagale u prodoru četničke pješadije preko čistog brisanog prostora. Bio sam u posljednjem krugu povlačenja tako da smo se morali vratiti po dvojicu ranjenih vezista koji su bili ranjeni projektilom koji je pogodio komandno mjesto, neku planinsku kuću. Dok smo nosili ranjenog Reufa i Samira rekli su nam da je negdje u blizini ostao još jedan ranjenik po kojeg su se vratili drugi saborci. Također su nam rekli da su se zabavili uništavanjem vojne dokumentacije i ”paketa veze”, te da su zbog toga ranjeni. Dolazak noću bio bi nam spas. Minute su postajale duge kao godine. Više nisam čuo pucnjavu, detonacije. Bila je to samo huka u ušima koja je razdirala živce.
Nastavice se