Samo prije tri dana, 7. aprila ’95. godine, poginuše nam Ago i Nesko. Skončaše u zaštićenoj, demilitarizovanoj, nekoj Žepi. Koga je briga za nas, znao sam! Znao sam i bojim se mojih gadnih predosjećaja. Strah me da nisam možda i vidovit! Iskreno me strah toga, svega ostalog me manje strah. Znao sam i predosjećao sam da samo uživamo prividan mir i neku labavu zaštitu, nekih idiota koji se bratime s četnicima, koji svoje ideale njeguju zajedno sa njima. Njihovi su, oni ih dovedoše. Svete nam se zbog toga što nas moraju čuvati, a Muslimani smo. Pripadaju svjetskim mirovnim snagama. Ovdje su samo da zarade pare koje će trošiti u bijednoj Ukrajini. Ološi i nepismeni gadovi! Pet stotina dolara mjesečno! Tako kažu! Kažu da mogu sa to para proturiti godinu dana, tamo u jebenoj Ukrajini, tamo gdje vlada antimuslimanski duh, tamo odakle idu u pohode na državice gdje žive Muslimani, kojima ne daju mira baš kao i ovi nama ovdje. To je ključ svega, na tome se zasniva sve što nas u produžecima uništava.
Ječala je Bokšanica. Ječao je Jelik pola sata od silne pucnjave na dva nenaoružana čovjeka! Jadno! To je ono čime se diče srpski junaci. Pucali su pola sata u dva čovjeka. Strah ih da ne promaše, a mnogi su četnici bili u zasjedi. Bojat će se oni jednog dana i vlastite sjenke. Proganjat će ih krici nedužnih duša. Neće spavati mirno i spokojno! Mnogo više kazne zaslužuju! Znam, i tako je. To jutro, ostat će mi u sjećanju do groba. Doručkovao sam, te bio spreman da poslom odem do komande, kad je zahučalo. U prvom trenutku sam pomislio da je naš helikopter, pa se upitah kakva budala dođe danju preko srpske teritorije. Kad majka otvori vrata onda mi se učini i suviše blizu, pomislih i klonuh, misleći opet da je kod strinine kuće.
-Izgidoše Behkini! – rekao sam i otrčao u sobu po pušku.
Dok sam obuvao čizme raspoznao sam jeku osamdeset-četvorke. Dvije! Dvije su tukle i ostalo oružje jedva da se raspoznavalo. Znao sam da nije nikakav naš šenluk, a jedina osamdeset-četvorka koju smo imali na ovom dijelu bila je kod mene, tu u kući. Misli su mi sijevale glavom, dok sam se obuvao i pokušavao procijeniti tačnu lokaciju. Kratko sam naredio svojima da izađu iz kuće i da idu prema selu, da se sklone i prate situaciju, da to odmah urade. Ja sam se uputio trčećim korakom pravcem koji sam smatrao sigurnim i samo meni poznatim. Našao sam se za pet minuta kod strinine kuće, zastao malo osmatrajući i slušajući rafale koji nisu prestajali.
Nastavice se