[b]
Ponovo dženaze[/b]
Ponedjeljak, 10. april 1995. godina
Za sve nas stiglo je najljepše godišnje doba, u kojem se budi priroda i sve rađa. Proljeće je nečujno ušetalo našim sokacima, šumama, ušlo u dubine naših očiju, izmiješalo bore na licima i u njih nastanilo osmjehe. Novi cvijet, novi čovjek, nova ljubav… Kada sve procvjeta, kad se osmjehne sunce, tada se otključa velika kapija i proljeće razigrano utrči u naše domove donoseći sjaj zvjezdanog neba, miris novog cvijeća, miris zelenog lista. Svojom mehkom rukom pomiluje svaki grm, svaki osmijeh, svaki pogled. Sve ponovo blista. Prekidaju se zimski snovi. Toplim i blještavim zracima proljetno sunce kao da se poigrava tjerajući snijeg u bijeg, u nepovrat. Tjeraju ga i ptice i medvjedi kao i ljubičice kojima pomažu bistri planinski potoci, boreći se da ih snijeg ne zamuti. Mogao bih se kao i svako prisjećati minulih proljeća iz zlatnih vremena, da nije proljeća ’92, ’93. i ’94. koja otjeraše te ljepote. One su tu, ali ih u očima svakog zamijeniše strah, patnje, smrti i očaj. I ovog kao i proljeća ’94, ’93. i ’92. bojazan, strah, brige, nova neizvjesnost u narodu je prvi i glavni vjesnik. Strah od najgoreg, šta će biti sutra i tako ponovo sutra i tako već tri duge godine.
Teška misao je svakom zdravom pojedincu okončavala san i počinjala novi dan sa starim pitanjem: ”Šta danas, šta sutra?” I danas razmišljam i samo se sjećam, poredim i rasuđujem. Kome? Ne znam ni sam. Svi se isto pitamo, svi isto znamo i sve nas muči isto. Lijepo je prisjećati se, moglo bi se tako godinama, ali ne možeš pobjeći od stvarnosti i teško se pomiriti s tim. A dušmanin ne da mira. Ne odustaje od svojih namjera poput šejtana koji okupira biće dok ga prosto ne uništi. Ustaneš i ne razmišljaš na koju si nogu prvo stao. Ne upozoravaš se ni kad trebaš biti upozoren. Srljaš dok ne dolijaš na mjesto koje ti neko po tvom rođenju odredi. Neko ga možda i nema ucrtanog u projektu sudbine. Da li sam u pravu? Možda ne, možda griješim, jer meni kao da je neko odredio da patim, duže od ostalih. Sjetih se poruka iz romana Derviš i smrt, a fragmenti tog romana često mi sijevaju kroz misli. Nađem se ponekad u potpunosti sa Dervišom kako jednog dana kad računi budu svedeni, i ako budu, ispostavit će se da robujem od rođenja! A da li sam i ja taj rob? Da li smo svi mi u Žepi takvi robovi koji čekaju presudu? Nama je davno izgleda presuđeno, samo što nama dodijeliše smrtne kazne i čekamo na njih, ne znamo i ne rekoše nam kad će ih izvršiti. Možda je i bolje, ali teško je kad znaš da si na listi za odstrjel, a ne znaš kad će ti dželat posvetiti svojih nekoliko minuta. Nisu znali ni naša braća Ago Heljić i Nezir Ćesko, ne znaše ni svi ostali kojih više nema, a za koje su dželati već potrošili vrijeme.
Nastavice se