Dedo
Participant
    Post count: 1243

    Beba je rođena mrtva!!!
    Ponedjeljak, 13. mart 1995. god.

    Ne dočekah ja da me neko zovne ”Babo”. Na žalost svih nas, desilo se nešto neočekivano. Izgleda da sam nesretna osoba, jer što je jada i belaja, puca po mojim leđima, po mojoj duši i pameti. Sve me nemilosrdno uništava i izgoni me iz vjere, kad u određenim momentima pitam sam sebe ”da li postoji Bog”. Gluho bilo šta je sve čovjek kadar učiniti sam sebi kad ga napusti sreća koju podupire, kojoj se nada i koju očekuje. Jadno je to kad se tako osjećaš, kad počinješ da gubiš posljednji tračak nade da si bar malo sretan. Nekad je gomila stvari više nego nevažna u odnosu na neku pojedinost kojoj pridaješ više značaja nego svemu drugom. I onda ti se izmaknu svi oslonci kojima si podupirao ličnost, sreću, život i sve ostalo. Ne smijem ni da pomislim šta me sve gazilo u ovom ratu, poslije čega sam sve ostajao živ i u pameti. Budućnost mi je nekad nezamisliva, o njoj ću izgleda da prestanem da sanjam, samo zato što želim ljepši dio života. Da sam, igrom slučaja, svoju dušu podredio zlim mislima i prljavim djelima, ne bi mi bilo toliko ni krivo. Znao bih da sam griješio. Bilo bi mi sigurno lakše, pretpostavljam.
    Ovako: Samira je trebala sinoć da nas usreći, da se osjeća beskrajno radosna i ponosna majka, da osjeti zajedno sa nama najveću blagodat Božiju. Desilo se suprotno. A ne bi se desilo da su normalni uslovi, da sam bio bar blizu bolnice i da je bar bolnica opremljena, pa da se moglo intervenisati uz pomoć operacije. Desilo se brzo i spontano. U našu kuću smo pozvali komšinicu koja je bila vična poslu babice, Minu Durmišević, ali nije mogla uraditi puno. Jedva da je spasila Samiru. Dijete se počelo rađati naopako i uz to zamotane pupčanice oko vrata koja ga je već bila udavila, tako da nije ugledalo svijet i život oko sebe. Rodio se dječak, mrtav. Danas smo ga sahranili, nedaleko od kuće. Pozvali smo dajdžu Osmana, imama, proučio mu je jassin na uho, izgovorio mu ime na uho, rekoše da ne valja da se dijete, koje je rođeno mrtvo, pokopa bez imena. Dali smo mu ime Munir, i nikad ga niko neće zovnuti. Nikad nikog ne upozna! Ode u džennet. Sahranili smo ga pored jednog malog mezara koji je samo obilježen, inače se ne bi reklo da išta postoji. Postoji, na isti način je Nena, prije nekoliko decenija, rodila mrtvo dijete. Također, i ona je poželjela da počivaju zajedno dok zemlja postoji! Počivat će u hladu jedne divlje usamljene kruške, koja će im mezare štititi od jakog sunca, od oluja. Rahmet im dušama, iako im pluća ne udahnuše najbolji zrak planete. Neka počivaju u miru i džennetu.
    I kako da ne kažem, da pored Božije volje, ono dijete ne zaživje zbog toga što je stanje takvo kakvo jeste. A ko je kriv za ovakvo stanje, ko je kriv za opsadu Žepe, za cijeli rat u BiH? Srbi burazeru! Četnici! Jer četnici potekoše iz srpskog naroda. Još uvijek se rađaju u srpskom narodu. Oni su mi dužni svakim danom, dužni su mi mnogo!
    Samira je ozbiljno bolesna i pod teškim je traumama. Trebat će joj više vremena da izađe iz neočekivanog košmara i tuge. Nadamo se da će se oporaviti i biti kao i ranije. Prvi i najveći šok je već podnijela, jedino što neprestano plače i ne može da se pomiri sa tim što se desilo, a ne vidi drugu stranu, zamalo da umre i sama. Zaista je imala pravu sreću. Ako svi okolo govore ”bit će djece, Bože vam zdravlja”, šta onda drugo da radimo, protiv Božije volje se ne može. Ali se još uvijek pitam zašto uvijek ja?

    Nastavice se