Dedo
Participant
    Post count: 1243

    Očekujem novorođenče
    Petak, 10. mart 1995. god.

    Vrijeme prolazi. Snijeg pomalo kopni, kopne i uspomene, kojima ne dam da u potpunosti odu, ali ni da mnom ovladaju. Već samo da se sklone, a da ih ipak ne udaljavam. Čitam ponekad moje dnevnika samo da se podsjetim, pa ih ostavim. Imam jednu čudnu knjigu. Riječ je o Žepi, istorija i porijeklo svih prezimena. Dao mi moj nastavnik Mujo Kulovac. Hvala mu, neke stvari nisam znao do sada, pa ipak s nevjericom sam se raspitivao kod najstarijih ljudi poput Hamida Karge, Ohrana Durmiševića, o istinosti nekih podataka. Struja nas još služi, mada je postala pomalo zamarajuća. Često se kvari brana, pucaju kondenzatori. do kojih je teško doći, donose ih iz Srebrenice i prodaju se ko halva. Ipak se još uvijek njom koristimo i mogu s pravom primijetiti da nam je ipak najbolja struja u širem regionu. Kvarovi se dešavaju, ali mnogo rjeđe u odnosu na ostale. Doduše zahvaljujući našem Vehidu.
    Pored ostalih ”neaktivnosti” još gledamo srpsku televiziju. Šta ću, ne mogu da uhvatim signal naše BiH Televizije. Slušam i gnušam se na njihovu propagandu i laži, ali veoma često na kanalima televizije Srbije ima puno filmova pa se ubije dosada. Možda je i dobro gledati i slušati šta oni misle, šta oni lažu, dobro je upoznati neprijatelje, jer mislim da postoji više šansi da se bolje porazi. Sve to gledam na jednom neobičnom televizoru koji može da radi na nemogućih 80 volti. Najobičniji televizor u boji, Samsung, ali čudo od kutije. Mnogim televizorima treba minimalno 190 volti da bi radili ili većina ne može bez 200 volti. Zadovoljan sam što smo ga uspjeli sačuvati, a zahvaljujući đedi Salihu i njegovim savjetima o sklanjanju vrijednih stvari u vremenu kad je počeo rat. Zahvaljujući njemu sad imamo i kompletan namještaj i mnogo drugih stvari koje nam trebaju. Vremena imamo na pretek. Čeka se da snijeg okopni u potpunosti da bi se počelo sa radovima na njivama. Čekamo i još nešto. Svakog trenutka se može desiti, a od danas je počela ozbiljna najava. Samira treba, ako Bog da, da se porodi, što nas sve neizmjerno raduje i to očekujemo sa nestrpljenjem. Od jutros je počelo da je boli kao nikad dosad, nagađa se šta će roditi, većina predviđa da će biti muško. Da li s pristrasnošću ili nešto znaju, ali i Majka i Nena misle da nosi muško. Drago mi je dok mi je uporedo s tim malo nezgodan osjećaj. Velika je to promjena u mom životu, i ne mogu da zamislim, ne mogu da vjerujem da ću postati otac. Babo! Tako se kod nas zvao otac od vajkada i zvat će se. Imat ću nekoga da me zove Babo, baš tako, kao što i ja i svi moji zvaše svog roditelja.

    Nastavice se