To su jedine riječi kojih se mogu sjetiti. Tada je mozak svih nas bio privremeno paraliziran, zbog samog saznanja da smo napušteni od svih. Klanjaće nam dženazu u odsustvu jer sve se svodi na to. Ostatak poruke nije ni bitan jer se izražava žaljenje zbog svega, objašnjavaju se ”navodni” napori i da se ništa nije moglo učiniti.
Nakon kraćeg komentarisanja rekoše da moraju da obiđu preostalu vojsku, te da im saopće ”bašum sagosum”*.
Lavina bijesa i očaja primjećivala se na licima okolo. Tada smo konačno shvatili da smo zauvijek ostavljeni, prodati ili nešto treće, nije ni važno. Od obećanih helikoptera za našu ”evakuaciju” znači nema ništa.
– Kud koji mili moji! – neko se i našalio u tom trenutku.
Bilo je i krajnje vrijeme da ludilo uzme stvari pod svoje. Svima nam je bilo jasno da smo pribijeni uz Drinu jer drugi izlazi su pružali šanse jednake nuli. Konačno smo saznali istinu i to da će se prostor planine pretvoriti u ”krvavo” jezero žepske krvi, u podnožju Zlovrha. Pomislih da je sudbina odredila ime tom jednom od najviših planinskih vrhova Bosne i Hercegovine, države koja nam okrenu leđa, a za koju krv prolijevasmo. Čuvasmo ”granicu” Bosne i Hercegovine, tu na Drini. Granice su sigurno pomjerili na nekom radnom stolu, a nas šahovske pijune gurnuše u nepovrat, jer smo im višak. I nismo ništa drugo do brojke kojima se manipuliše i to kako ko hoće.
S druge strane, ličilo je sve na to da se dalo na vremenu četnicima da nesmetano spale cijelu Žepu, pa tek onda, odmorni od jurišanja, kidišu na nas. Bili su bar devet puta brojniji od nas. Za naredna dva ili dvadeset dana mogu nas iscrpiti kako hoće. Dali su im šansu da nas eliminišu kao posljednje štetočine ove planete.
Štab naše Brigade trenutno nije imao nikakvu odluku ili nam nisu saopćili. Ali zašto bi se krilo? Šta se čekalo? Trebalo nam je da ušetaju i da im pružimo ruke na vezanje. Ubrzo je počeo ”valcer”. Zagrmjelo je oko ”Bukovika”, sjeverna strana Žepske planine, tačnije od Han -Pijeska. Još dublje, oko Radave, odjekuju detonacije izmiješane sa pješadijskom paljbom, što znači da je došlo do pješadijskog okršaja. Pitao sam se da li su oni na Radavi znali za odluku našeg ”Predsjedništva” ili možda to i nije ni važno. Puščane cijevi moraju da budu ponovo pakleno vrele. Dovoljno su se i hladile. Jedino će one da nas isprate Bogu na istinu. Bit će jedini svjedoci. Osmatrači na našem dijelu su uočili četničke pokrete iz pravca Štitkova Dola prema Kudmeru, odakle mogu kozjim stazama početi osvajanje posljednjeg utvrđenja Žepske slavne brigade. Očekujem da ćemo i slavno nestati bez obzira na nepružanje pomoći suboraca sa slobodnih prostora.
Borbe nisu jenjavale. Bez predaha su navaljivali. Probali su nam se uvući na mjestima gdje nije niko osim koza ni zalazio, ali tu su i ostajali. Izgledalo je da ih uopće ne interesuju gubici, samo da bi nas osvojili.
Nastavice se