Vratio sam se mjestu gdje smo spavali i zatekoh ih sve oko vatre koju su naložili ponovo. Nisu svi ni bili budni. Nakon desetak minuta vatra je grijala tako jako da su se počeli buditi. Prvi je ustao Arif, koji me upita da li sam ja uopće spavao i koliko dugo je on spavao.
-Svi smo bili budni sinoć do pola jedan, a spavali smo suviše dosta obzirom na okolnosti! – rekoh mu.
Podlagali smo vatru i dalje, usput komentarišući situaciju. Nije ni bilo druge teme tih dana. Jedna olakšavajuća okolnost je saznanje o uspješnom prolasku naših familija na sigurno, a sve ostalo će da se odvija bez te brige. Na drugoj strani, brige su tek počele. Znamo da se i previše brinu za nas. Kako li je svima njima? Koliko će ova agonija potrajati? Pamet će mnogi da izgube.
Bilo je tiho oko nas, dok je iz dubine kotline dopirala galama bradatih spodoba. Bili su to klici, poneki pucanj, ali dosta manje meteža nego sinoć. Međutim, tek je svanulo i ima vremena da se svi uključe i ponovo će sve u krug. Sve su nam bliže, a naše ”privremene” linije odbrane će se pretvoriti u ”žestoke” jer obećana evakuacija ne dolazi.
Latio sam se duhanske kutije, te ja i Arif zamotasmo po jednu cigaru. Duhana sam imao dovoljno, a hrane ništa. Sva sreća da se izvukla hrana iz vojnog magacina pa se kuhalo. Svi na položaju imali su jesti, koliko-toliko. Nije se bilo gladno. Našem razgovoru pridružiše se Enver, Fadil, Emin, a malo kasnije i ostali. Bilo nas je oko dvadesetak na tom mjestu. Bili smo raspoređeni po kotama, odnosno pokrivali smo teško pristupačan teren u slučaju prodiranja četnika na našu stranu. Pomislih da će loše proći ako probaju tim skoro neprohodnim dijelovima, sami će nam se servirati.
Neko je ugledao momke koji su raznosili hranu. Bilo je vrijeme doručka. Tek je bilo 6:30. Doručak se sastojao od mlijeka, hljeba i komadića janjećeg pečenja od jučer. Toplo mlijeko bilo je napravljeno od ”praha” koga su nazivali mlijekom, ali je ipak prijalo i osvježavalo. Ne zadugo poslije toga, oko osam sati, neko je pozvao na kratko informisanje:
-Stigle su vijesti iz Sarajeva, od Predsjednika, i iz Generalštaba!- rekoše dvojica momaka i produžiše dalje.
Ostavili smo dvojicu ”osmatrača” i uputili se zbornom mjestu. Tamo nas je čekao komandni tim, a po dolasku većine, moralista brigade saopćava vijesti koje su ličile na saučešće. Pismo koje je poslano nama, ličilo je na pismo upućeno nekom drugom, koji žali sve nas, naš konačni nestanak. Zar moralista brigade da nam saopći riječi: ”Neka vam je dragi Allah na pomoći”.
Nastavice se