Neka vam je Allah na pomoći…
29. juli 1995. godine
Bio je to trenutak kada je san prelazio u javu. Osjećaj ukočenosti, najružniji san u životu, studen u bubrezima, osjećaj metala, a ne vlastitih kostiju. Skočio sam! Lice mi je bilo mokro, a da li od rose ili znojenja usljed ružnog sna, ne znam. Još je bilo mračno. Drhtao sam. Shvatih da je zaista hladno, a juli je, ljeto, sve u nestvarnom obliku. Kao da je počinjalo svitati, probam pronaći ostatak sna kao stvarnost. Nalet jutarnjeg zraka je raspaljivao gotovo ugašenu vatru oko koje smo spavali, razbacani unaokolo. Ustadoh! Osvrtao sam se kao da ne znam gdje sam i pokušavao sam raspoznati ljude oko vatre. Polahko prolazeći između uspavanih tijela, pazeći da ih ne probudim, izvukoh se dvadesetak metara dalje. Ugledah horizont u daljini i već sam se našao na ivici stijena što sam zaključio po praznom prostoru koji se ukazao ispred, dok su se smjenjivali noć i dan. Rastrijeznio sam se potpuno u trenutku kad sam spoznao da su užarene tačke koje sam gledao kuće koje su dogorijevale. Stotine ”žiški”. Neke su se već gasile, a neke kao da tek nastaju pojavom visokog plamena. Zar je moguće da četnici cijelu noć pale preostale kuće po Žepi? Zar moraju tako brzo da uklone svaki trag postojanja jednog naroda. Do prije nekoliko dana bili su to topli domovi, pa napušteni domovi, pa sad ih neće biti.
Čule su se histerične pjesme pijanih četnika. Proslavljaju krvavi bilans iz prethodnih dana i ”oštre se” za dalje. A mi sabijeni na nekoliko kvadratnih kilometara. I nikoga nema da nam pomogne. Trgnuo me nečiji pokret sa lijeve strane, neko mi se pridružuje. Bio je to naš stražar, Husein – Huma, dobar momak. Prepoznao me, te me upita:
– Je l’ to ne možeš spavati?
– Spavao sam par sati, ali nikako, evo još se budim!- odgovorih mu.
-Ja evo sjedim cijelu noć i pored redovne straže. Sad od 4:00-6:00 jednostavno ne mogu da vjerujem u sve ovo, a i strah me. Gori nam pod nogama, ali ovoga puta najozbiljnije.
– Znam! Gori nama već od početka rata. Što god dragi Allah odluči, ne može se drugačije, mada i ja sve ovo osjećam drugačije nego ranije.
Razmijenili smo još par riječi. Bio je uspaničen, a nisam volio takve oko sebe, mijenjali su i moja osjećanja. Prošetao sam se još nekoliko minuta. Svanulo je. Bilo je magle oko Zlovrha, a mi nedaleko od tog mjesta. Tako se zove, zlo i jeste da ne može gore. Mislim da se mjesto gdje smo mi bili zove Čepelj. Odatle se vidi cijela Žepa, osim sela Pripečak i Slap, vidi se odsjaj svjetla u Višegradu, noću.
Nastavice se