Zenim se Zenim se…
Četvrtak, 2. decembar 1993. god.
Godišnjica je! Tačno prije godinu dana bili su ranjeni rahmetli Babo i rahmetli Đedo. Prođe vrijeme k’o mutna voda i kao da jučer bješe. Još mi slika te nesreće, koja se, dan za danom, sve dublje zavlači u pore mog pretrpanog mozga, koji će jednog dana naprosto eksplodirati. Ne mogu a da se ne prisjećam nemilih događaja, stradanja, svih posljedica koje su pomogle da se osjećam kako ne treba.
Često čitam moje dnevnike, ne mogu se predati zaboravu, neću. Još uvijek smo podvrgnuti iscrpljujućem okruženju, još uvijek nas mnogo čega podsjeća na ne tako davne dane, u kojima doduše više propatismo. Sad je lakše, ali još uvijek postoji toliko tih nekih loših naboja u samoj atmosferi, sve je čudnije i čudnije, teško se podnosi. Ali hvala Bogu ne gine se i to je ipak razlika koja nas održava u životnoj ravnoteži. Humanitarna pomoć ne dolazi na vrijeme. Obustavljaju je komšije u Rogatici, Borici… Skidaju sve što valja. Puštaju brašno i ulje od čega ćemo oboljeti. Nema se soli i vrlo malo naroda jede slanu hranu. Ja sam prije deset dana spremio cijelog vola za sušenje, neslanog. Mogu misliti kakvo će to meso biti. Ali ne možeš svaki dan jesti isto. Treba promijeniti, pa makar jeo i neslano. Bar drugačije izgleda. Raja ide ponovo u Srebrenicu, odavno. Razmjenjuju ulje za so, zlato za so, pare za so… I kao da je gore trpjeti bez soli nego kad nemaš dovoljno ili nikako jesti.
U Srebrenici je stanje sa hranom katastrofalno. Mnogo je naroda koji ode u jesen ’92. i sada se vraćaju u Žepu. Bar brašna ima dovoljno. Nikad ovdje neće procvjetati normalan život. Žalosno, ali ima i previše činjenica koje ukazuju na to. Nabavio sam nekih knjiga. Donesoh od mog dragog nastavnika Muje Kulovca, da čitam, ubijam dosadu, to po danu, a kad padne noć?
Spomenuh kakvo je stanje, a ja navro da se ženim! Eh, da li sam normalan, pitam sebe, pitaju me također i drugi. Tako je, već mi je dosta svega, samo lijepim promjenama mogu promijeniti psihu kojoj je svega dosta. Odlučili smo tako, samo da se dogovorimo kada. Ima nekoliko prepreka koje moramo savladati i to je to. Meni je najveći problem smještaj, jer lošije sam smješten nego polovina izbjeglica. Iako sam na vjekovnoj prađedovini, patim se pored zgarišta kuće gdje se rodih i odrastoh. I to mi je teško podnositi da svakim danom moram da gledam tu gomilu blokova cigle i kamena za koju me veže hiljade uspomena. Dođe mi nekad pa bih crkao, kad se zamislim nad tom gomilom. Šta uradiše dušmani, da bar Babo i Đedo ostadoše živi! Pitam se koja će budala da oprosti i zaboravi sve ovo, tim zlikovcima srpskog roda. Smakoh s teme, a sjetih se one stare pjesme od Nervoznog poštara: ”Ženim se, ženim se stare ću cure rastjerati sve, vjerni Bosanac to sam ja, a za svaki slučaj vežite me lancima…”
Ali ne znam tačno kada!?
Nastavice se