Ljubav je i rat
Subota, 4. septembar 1993. godine
Svijet romantike i ljubavi poslije dugog iščekivanja napokon mi otvara svoja vrata. Mislim da sam stao u kraj svim svojim naporima da pronađem iskrenu ljubav. Desilo se, možda malo i očekivano, ali sa puno provjera koje su donijele dobre rezultate. Pored mnogo drugih, koje protutnjaše mojom mladošću, mojim mislima i mojim vremenom, zastadoh, zape mi za oko i dušu samo jedna: Samira Agić, izbjeglica iz Rogatice. Majka joj je familije Durmiševića iz Vratara, otac rodom iz Knežine, kod Sokoca. Ima sa sobom roditelje i mlađeg brata Emira, jednu sestru udatu u Sarajevo, gdje i živi. Živi u napuštenoj kući Hasiba Heljića, na Jasiku (Vratar), gdje planiram provoditi noći na sjajnoj mjesečini, pod njenim prozorom. Prolaznice kao da iščeznuše u jednoj sekundi, kao da nikada do sad nisam imao ni jednu. Sve ostadoše negdje iza vremena u koje sad tonem. Kao da je sve novo, pa čak i sredina. Sve ipak drugačije izgleda i toliko je puno topline i neke nove energije kojom naprosto zračim. Stare staze, kojima sam koračao svakodnevno, lijepi krajolici i život uopće, dobiše neku novu dimenziju, novi sjaj i skoro godina prođe od kada mi ona postade svakodnevna tema moje nostalgije, od kada sam počeo da ispitujem i povezujem mozaik njenog života. Konačno, spoznah i potvrdih svoja očekivanja. Konačno pridobih njenu pažnju i ljubav u kojoj ću, sigurno, biti beskonačno sretan. Samo prije dva dana stupismo u jaku vezu. Neraskidivu. Znamo i previše jedno o drugome i mnogo je lakše.
Nastavice se