Izumili smo telefon
Petak, 24. septembar 1993. godine
Situacija u Žepi je bez bitnih promjena. Skoro pa isti svaki dan. Monotonija. Da nije ovih igranki, koje se organizuju po selima, bila bi bruka. Nemaš kud. Razmišljaš kako živi ostali normalan svijet. Mi kao na nekoj posebnoj planeti i da nije onih UNPROFOR-aca, od kojih se može kupiti ponešto, odavno bi smo bili sve sami vegetarijanci. Kažu, prirodno je najzdravije. Jeste, ali ako stalno jedeš isto, kao kada se krećeš u istoj odjeći koje je svakim danom manje. Pojede je cijeđ, prirodni deterdžent spravljen od pepela, pa se još uz to krećeš istim prostorom i viđaš iste osobe…Ludnica! Nije dobro kad puca i kad se gine, a nije dobro ni ovako. Bog sami zna kad ćemo biti pušteni iz ovog kaveza za ljude. Ašikovanje je valjda jedini lijek za omladinu. Ipak se viđa raja sa sretnim izrazom lica, a malo je monotonije za one starije osobe. Ponekad mi smiješno na koji se način veselimo, iako sam sretan što se ipak možemo i veseliti. Naše igranke se organiziraju oko velike logorske vatre, kao u Indijanaca sa divljeg zapada. Spominjao sam nekad na šta liči naš život u enklavi. Svakim danom nas unazađuje veoma brzo. Šta ćeš, kako je tako je! Struje još nemamo. Jednako se koriste automobilske baterije. Inovatora je koliko hoćeš. Imamo i modifikovane telefone. Pravimo ih pomoću žica i zvučnika iz televizora i radioprijemnika. Razvaljuje se sve što može biti od koristi. Skidaju se žice od dalekovoda, razmotavaju se da se dobije na dužini, a da nam Srbi sada i puste struju nikakve koristi jer je naša – elektro mreža mrtva. Trebalo bi par mjeseci da se sanira i dovede u funkciju. Šta da se kaže osim da je baš sve primitivno i jadno. Za sve su krivi prokleti Srbi koji se sad, kao i dosad, naslađuju našom bijedom.
Sve bi ovo bilo još više monotono, nostalgično, bar meni, da nemam s kim vrijeme provoditi nakon svih obaveza. Ašik i sevdah dušu paraju. Tako je, imam kome na prozore ići. Jeste, baš na prozore. Nije mi ni krivo. Neka je i moja generacija pendžerala, baš kao i generacija mojih roditelja i starijih. Na igranku ili pod prozor pa do zore! Imam i malo problema. Roditelji moje izabranice se nešto bune, moji se nešto bune, hoću reći ne slažu se, jer malo smo rodbina. Nije mi bilo problem raspitati se kod najstarijeg čovjeka na našem području o rodbinskim vezama naših predaka. Otišao sam kod Ohrana Durmiševića (sa Godmilja) i nakon njegovog tumačenja, pojašnjavanja, koljeno ovo koljeno ono, treće, peto, kratko mi reče:
-Djeco, niste vi familija! Slobodno vi, daleko je to i prelazi četvrto koljeno.
Nisam dražu riječ čuo odavno, baš mu hvala, a ne bi se ni griješio.
Stari po svom, a mi ćemo po svom ćejfu. Večeras je igranka u Vrtači (Gradina) i svira Hajdar Begić. Imamo i akumulator koji će pokretati električnu klavijaturu. Bit’ će dernek do zore!
Nastavice se