Život pod zaštitom ukrajinskih vojnika-šverceraPonedjeljak, 5. juli 1993. godine
Prvi je ponedjeljak u ovom mjesecu moj je dan. Rođendan! Ako ništa drugo ne mogu sebi priuštiti za moj veliki dan, onda se bar mogu prisjetiti i ubilježiti ga. Prođe već dugo vremena, a ne zabilježih ni jednog događaja, mada ih nije ni bilo toliko meni važnih. Stanje je prilično isto, što je najvažnije slobodno je i sama ta činjenica mijenja sve ostalo iz korijena. Još uvijek se dobiva hrana, mada neredovno. Četnici bar na taj način skreću nam pažnju da nas nisu zaboravili. Propuštaju ono što oni misle da nam treba. Skidaju važnije namirnice sa konvoja, baš onako u svom stilu, kako su se naučili. Pljačka i razbojništvo su sastavni dio njihovog razuma, identiteta, odgoja, naravi i navika. Ostavimo to, kamo sreće da ih se ja mogu kloniti, da me ništa na njih ne podsjeća, da ih nikad ne spominjem. Bojim se da su ostavili i još ostavljaju i previše tragova iza sebe koji smrde.
Danas sam posvetio dan sebi. Riješio sam da ništa ne radim, da se odmorim u svom stilu, da uživam u lijepom danu i trešnjama. Rodile su i previše. Savile se grane pod plodovima. Tek sazrijevaju. Ljeto je izmamilo sve na sokake i livade. Počelo se kositi. Sve miriše i apsolutno sam danas uživao dočekujući akšam u šljivovom hladu; kad je najljepše. Sutra bi već trebao početi i ja sa košenjem trave i ostalim radovima u kojima će mi pomagati rodbina i jarani. Mnogo njih se ponudilo da mi pomogne, a i dosta nas je već dogovaralo uzajamno pomaganje tokom koševine. Još uvijek održavamo straže i kontrolišemo Bokšanicu, tako da smo kratki sa vremenom, ali ako se budemo uzajamno pomagali onda će se stizati obavljati sve što moramo. Ipak je sve lakše podnositi kad se ne gine i kad granate i ofanzive ne stežu, kad još uvijek uživamo slobodu koju ja, ipak, nazivam prividnom. Ali kako je, tako je, ipak je bolje. UNPROFOR nam svakodnevno stvara probleme zbog našeg oružja koje krijemo kao guja noge. Demilitarizacija Žepe uspješno je prošla mada svi sumnjaju, što imaju i za pravo. Posjedujemo mnogo skrivenog oružja, a oni, UNPROFOR-ci, na svaki način ga pokušavaju otkriti i oduzeti. Služe se svim metodama da saznaju za skrivena oružja, ispitujući čak i djecu, časteći ih prethodno raznim čokoladama i slatkišima. Hodaju pješke, voze se autima i danju i noću, tako da jednostavno imaju informacije da posjedujemo mnogo više od onoga što se predalo, ali ne mogu da dokažu sami sebi. Neće me začuditi ako počnu i sa pretresanjem kuća i posjeda, ali je to teško izvesti, obzirom da im treba mnoštvo vojnika da u istom času počnu sa pretresima, inače bi bili skuženi i propao bi im plan.
Nastavice se