Držala je za ruku malog Suada i kao da je predosjećala, samo me pogledom pita. Morao sam reći. Šok je to bio za sve nas. Pored Nezire svima je bilo žao našeg gazije i vječitog heroja. Preostala dva-tri sata bili smo tu u Zađelu da bi neko naredio pokret u noći, prema Zlovrhu. Tad su donijeli i vijesti o pregovorima sa Bokšanice na kojima su učestvovali naš doktor Benjamin Kulovac i Hamdija Torlak, a pored četničkog tima Ratka Mladića i Rajka Kušića bio je i Rupert Smit, francuski oficir. Biješe to prije tri dana, 24. jula 1995. godine da bismo mi još uvijek čekali na obećani plan.
Današnji poslijepodnevni nastavak koji moram ubilježiti, počinje ponovo crnim tokom. Poginuo nam je Mujo Durmišević, od granate koju su četnici poslali ispred škole u Vrataru. Došli su nam iz Žepe evo u sami akšam neki vojnici koji su bili dolje, a vozač komandanta Avde Palića, koji je otišao na pregovore sa Mladićem u centar Žepe gdje je trebao doći i Rupert Smit, te i Hasan Muratović iz Sarajeva. Bio je zarobljen zajedno sa Avdom kojeg su zadržali. Pustili su Avdinog vozača da prenese poruke nama svima da se predamo, jer nam je komandant zarobljen.
Komandant Avdo Palić je sa prvim konvojem civila 25. jula otišao kao pratnja da se uvjeri kako će sve biti u redu. Vratio se i išao ponovo sve do Kladnja. Pustili su ga da se opusti i povjeruje im na riječ, da bi ga na kraju uhapsili pred očima Ujedinjenih Nacija. Da, baš tako. Priča se da je bio prisutan oficir UN-a, neki Edvard Džozef, ako sam dobro razumio. Srpski ”đenerali” koji se pominju u cijelom toku evakuacije i pregovora za našu sudbinu su neki Zdravko Tolimir, Milan Gvero, neki Furtula iz Rogatice i naravno Mladić i Kušić. Da je situacija krenula drugim tokom, svjedoči zarobljavanje komandanta Ave Palića i novo granatiranje.
Nekoliko momaka izgubilo je živote u okolini Ljubomišlja 24. jula, kao i u okolini Brloške planine i Purtića. Nije nam poznat ukupan broj poginulih i ranjenih od pada Brezove Ravni, a kojih je nažalost bilo dosta po kazivanju svjedoka. I dalje smo u neizvjesnosti i opkoljeni. Žao mi je Avde jer je žrtva našeg opstanka. Najviše se borio i brinuo, a nije uspio. Jedna velika sirota i ojađena porodica sad ostaje bez svog staratelja. Prepušteni smo sami sebi i u Božijim smo rukama. Ostaje nam da čekamo, a ni sami više ne znamo šta. Čekamo!
Nastavice se