Već je mnogo primjera trgovine sa Ukrajincima. Mnogo je onih koji razmjenjuju robu sa njima. Nama je trenutno najpotrebnije gorivo koje se od njih kupuje. Jedni, koji imaju love, njemačkih maraka, kupuju lahko, dok drugi vrše razmjene sa više vrsta robe i domaće hrane. Kupuju Ukrajinci, a najradije mijenjaju naftu ili benzin za rakiju. Loču kao psi i ne može im se nadostati rakije ”Žepke” kojom su začarani i govore da je bolja od ijedne votke, koju su probali. Vole da jedu i našu domaću hranu, pite, bureke, razna slatka od voća i kupuju mladu janjad. Za sve se može kupiti benzin i nafta, mada ipak najviše vole devize. Njihove cijene osciliraju i padaju svakog dana ili zavisi sa kim se razmjenjuješ. Igor, tako se zove Ukrajinac na chek-pointu Brezova Ravan, uzima sve i najpovoljniji je, dok Aljoša na istom mjestu, kad Igor nije tu, sve cijeni mnogo više. Cijene jednog litra benzina se kreću od pet do dvadeset maraka, ovisno od njihovog raspoloženja, dok je nafta za dvije marke jeftinija. Ili, jedan litar naše rakije kupuje dva litra benzina ili pet litara nafte. Cijene cigara su također visoke i kreću se od pet do deset maraka po kutiji, naravno Marlboro, dok su druge, srpski Vek ili Kent, Ruska vatra i druge jeftinije za dvije marke. Duhan se već od početka rata, a sad posebno, posadio na svakoj njivi i za veliko čudo uspijeva. Najbolje raste neki
krdžo od kojeg se vinta u glavi, nakon popušene jedne polovice zamotane cigare u neku novinu. Koriste se razne novine, listovi knjiga i udžbenika, sve se pretvara u dim, hemije, fizike, biologije… Gori svaka riječ i rečenica koja je bila dio obrazovanja mnogih u toku školovanja. Pomalo smiješno, ali istinito!
Svake sedmice se održavaju sijela i igranke, rađaju se mnoge ljubavi i raja se počela pomalo ženiti. Polako, ali napredno se život u Žepi normalizuje i ponovo počinje da liči na nekadašnji, mada čisto sumnjam da se može ponoviti vrijeme za kojim svi mi vapimo i samo se sjećamo. Teško je poistovjećivati život od ranije i ovaj sad u kojem nedostaju mnogi! Poginuli su bili osnovna smisao nečijih života i porodica, a sad ih nema. Teško se još uvijek naviknuti, ali se ipak nosi u sjećanju najljepši vakat života i življenja, mada se život mora nastavljati sa ili bez nekog. U daljim nastavcima ćemo da vidimo šta nam je to suđeno i dodijeljeno, dok nas zaštićuju, ovi pioniri UN-a u plavim kapicama.
Nastavice se