Izašli smo tu zato što smo primijetili srpsku pješadiju koja je već ušetala na Brdo i silazili su prema Gradini, nadomak Vratara. Riješili smo ih bar zadržati privremeno pod našom mitraljeskom vatrom, samo da bi dali bar još malo šanse borcima koji su po našim pretpostavkama u rasulu oko Jelika i Strmca, a ovi su već zatvarali krug oko Vratara. Neko vrijeme smo uspijevali da ih zaustavimo. Stali su na Gradini, kod kuća Hajrića i tu su već bili u dometu naše vatre, koju je podržavao minobacač 82 mm, sa samo sedam granata, koliko nam je preostalo. Stali su u napredovanju, ali nisu prestali paliti kuće redom sa Brda do Gradine. Gorjele su kuće Durmiševića, Devedžija, Bajića, Kargi i Hajrića. Sve je bilo dobro dok Sinan nije opalio zadnju ”strijelu” na Brezovu Ravan. Tada su nas tačno locirali i sve je krenulo naopako. U međuvremenu smo ugledali nekoliko grupa naših koje su silazile pored moje kuće i drugim pravcima ka Vrataru. Sigurno su shvatili šta se dešava kod nas, te su se uputili upravo k nama. Znam sigurno to da su cijelo jutro, onako razbijeni, uz nekoliko okršaja sa četnicima imali velike probleme u samom izvlačenju. Tek nam je tad bilo jasno sa kojim brojem četnika smo imali posla. Vidjeli smo stotine četnika dok su se spuštali ka Gradini, plus oni koje nismo vidjeli u baščama u kojima su gorile kuće, a zatim prugom prema Ribiocu nepregledne kolone. Svi su tad uočili odakle pucamo i nastao je haos. Najgora je bila ”praga” koja nas je pronašla sasvim precizno. Tenkovi i topovi pretvarali su kamenje u prašinu oko nas. Nije se moglo doći do daha od barutnih gasova i detonacija. Ostali smo neogrebani, a Sinan je još uvijek bez ikakvog zaklona, u kiši projektila, stojeći stjerao duge rafale prema Gradini. Neočekivano je odlučio da se povučemo iza ivice stijena. Požurujući nas, govorio je da se izvlačimo dok nas još može štititi. Sišli smo dvadesetak metara dolje, tek toliko da nas projektili prebacuju. Sinan nam je govorio da idemo rijeci i da ćemo se dolje naći, te da je Vratar nemoguće odbraniti i da se svako na svoj način spašava, a da će nas on stići. Bio se već zaklonio, kako sam ga posljednji put vidio, kad nam je rekao da će samo da uzme nešto i eto ga. Nikad više nije došao.
Sat kasnije saznali smo od onih koji su se povukli za nama da su ga pronašli mrtvog i da su ga malo zatrpali kamenjem, tek toliko da ga životinje ne raznose. Među njima je bio i njegov brat. Dolazeći u manjim grupama našli smo zbjeg civila u Zađelu. Nekoliko stotina osoba bilo je samo na jednom mjestu. Cijela Žepa se povlači prema Zlovrhu i tu pronalazim svoju porodicu koja me već oplakuje. Radost i suze, neobičan osjećaj kao da je rat stao i kao da su četnici otišli i da je sve što je ružno najednom iščezlo. Najednom opet žalost. Supruga rahmetli Sinana, Nezira, prilazi meni od tolikih boraca i pita me zašto nismo zajedno i gdje je Sinan
Nastavice se