Nadali smo se da će se Sabrija pojaviti. Vjerovali smo u njegove sposobnosti i lukavstvo, ali uzalud. Tu noć smo proveli na istim položajima, granatirani sa četničkih položaja udaljenih oko stotinjak metara, bez sna do sabaha. U toku noći smo saznali da se tog, jutra 4. maja, desio pokolj na Brezovoj Ravni u kojem je ubijeno dvanaestoro ljudi, žena i djece i da je Žepa napadnuta sa svih strana. Jedan dio jedinice koja nam je bila u ispomoći otišao je na drugu stranu Žepe, da se pomogne i tamo, i samim tim smo bili mnogo oslabljeni.
Drugi i treći dan borbi za Ribioc, 5. i 6. maja, satjerani smo na prilaz selu. Nije se moglo održati na ranijim položajima samo iz razloga što nismo bili ni ukopani, niti smo imali vremena da to učinimo, a njihova artiljerija nas je pomjerala veoma lako. Za ta dva dana imali smo samo trojicu ranjenih, dok, hvala Bogu, niko nije poginuo. Sve do 6. maja navečer niko od žena, djece i nejači nije bio napustio selo, ali je te večeri moralo sve da izađe. Kad se sasvim smračilo uočili smo da su se četnici spustili na rub sela odakle su pucali po kućama svjetlećim mecima, tako da smo mogli tačno utvrditi gdje su. Nije se smjelo prepustiti slučaju nekoliko desetina nejači i odlučili smo se na kolektivno izvlačenje stanovništva na Žepsku planinu. Ja sam svoje, zajedno sa tetkom Mehmedalijom i njegovim ukućanima u toku noći odveo na planinu iznad Pripečka (Brezja), gdje smo im napravili improvizovani šator od najlonske folije, a u njihovoj blizini je bilo još izbjeglih koji su na isti način našli spas u skrovitom predjelu. Te noći je počela kiša i spustila se gusta magla, tako da smo se ja i tetak sabahom uputili prema Ribiocu, koji je ključao od eksplozija raznih granata. Po dolasku u Ribioc, oko 7:15, upoznati smo sa planom da se četnici na rizik upuste u selo gdje će im biti male šanse za kretanje i povlačenje preko čistina i bašči. A kad se spuste, niz veoma vrletne dijelove oko sela, nema povratka tako lako. Svi naši su bili u ubjeđenju da četnici imaju viziju da se cijelo selo u potpunosti iselilo i da je prazno. Naši su već bili napravili plan da se izvučemo na rubove sela prema Vrataru, zaposjednemo važne kote odakle se može vidjeti cijelo selo i time imamo otvoren prostor oko tristo metara vazdušne linije prema četnicima. Najveća muka je bila što je u toku noći otišlo dosta boraca koji su bili u pojačanju prethodnih dana, i tada je bilo otprilike tridesetak naših koji su odlučili sačekati četnike i ući u borbu na sve ili ništa. U selu je ostalo nekoliko staraca koji su imali pištolje, te nekoliko lovačkih pušaka. Ostali su na vlastitu inicijativu, a u svrhu zbunjivanja četnika kad otvorimo vatru na četnike, koje ćemo pustiti na rubove sela. Na našoj strani smo imali jednu osamdeset-četvorku, sa oko dvije hiljade metaka, jedan snajper, minobacač sa sedam granata i obične automatske puške.
Prije devet ujutro, 7. maja ’92. godine, primijećeni su četnici kako se spuštaju da opkole selo. Kiša je i dalje padala, ona dosadna i sitna. Nije bilo jednostavno vidjeti kad su se spustili na samo pedeset metara iznad kuće Mustafe Mehmedovića, koja se nalazila na dnu sela prema Drini, i kad smo vidjeli kolone ljudi koji su ukoso iz pravca Međeđe Ravni silazili selu. Na gornjoj, južnoj strani sela, kolone su silazile prema zaseoku Homar i vojnici su se zaustavili kod kuće Hamida Vatreša, dok se na točilu ispod Bunarića čuo transporter koji je vjerovatno bio spreman da siđe niz široki proplanak. Nije se moglo dozvoliti da ipak uđu u selo odakle ih sigurno ne bi istjerali. Otvorena je vatra prvo na one u dnu sela. Sami su pali u bezizlaznu situaciju iz koje su pokušavali pod kišom naših metaka da se vrate. Postalo je tako nemoguće da nisu ni pokušali dalje. Jasno smo ih mogli vidjeti kao otvorene mete u još nepotpuno ulistaloj šumi i rijetkim borovima. Mislim da su im to bili najteži trenuci u životu.
Nastavice se