Odlučili smo da se uputimo prema Brezovoj ravni, preko Bokšanice, nas dvadesetak, dok smo preostale ostavili da čuvaju Široko Točilo (još jedna greška), jer niko nije ostao kod Bunarića. Idući od Bunarića preko Bokšanice, odnosno sredinom Tesle, kod mjesta Žigina Lokva naišli smo na veliki broj četnika sa kojima smo se žestoko obračunali i tom prilikom zarobili jednu pušku, mitraljesku cijev, municije i ranaca, prve pomoći, koje su ostavili poslije previjanja svojih ranjenih. Povukli su se, nakon borbi od jednog sata, u pravcu sela Godimilje, a otprilike ih je bilo jačine jedne čete. Zaključili smo da se radi o totalnoj i isplaniranoj akciji širih razmjera i odlučili smo se povući ka Bunariću. Srećom nismo imali ni ranjenih.
Na putu prema Bunariću čuli smo rafale koji su potrajali duže vremena i nakon toga uslijedilo je jako granatiranje svuda okolo. Izgledalo nam je kao razmjena vatre, u što se nismo bili ni prevarili. Sreli smo se sa velikom grupom naših Žepljaka nadomak Širokog točila i zamalo da se ne poubijamo između sebe. Bilo ih je oko sedamdeset, na čelu sa Sabrijom Tabakovićem (već rahmetli) koji je imao obračun sa četnicima kod Bunarića u što nismo mogli povjerovati. Desilo se nešto nepredviđeno! Naše izviđanje tog jutra je bilo mimoilaženje sa četničkim snagama koje su ipak zaposjele Bunarić veoma lako. Sabrija nam je ispričao kako je prišao položajima kod Bunarića, misleći da su oni mi. Brzo je shvatio ko je u pitanju, i reagovao tako što je prvi otvorio vatru i zbunio ih da bi se izvukao sa svojom manjom grupom koja je bila ispred ostalih. Tu su pale prve četničke žrtve, a tek što su bili zaposjeli naše položaje. Bilo je to još jedno mimoilaženje, ovaj put naših koji su trebali primiti pojačanje i samog pojačanja koje smo mi slučajno sreli. Sabrija je konstatovao da se radi o manjoj grupi, kao prethodnici jačih snaga, možda oko dvadesetak četnika koje je bio planirao da se prinude na predaju i pohvataju. Bila je to suluda zamisao koja ga je nažalost koštala života! Uzeo je nekoliko dobrovoljaca da bi otišao četnicima iza leđa, a da svi mi napadnemo iz pravca Ribioca i kad shvate da su opkoljeni prinuditi ih na predaju. U međuvremenu se mogao čuti odjek borbi na mnogo mjesta oko Žepe i nisu bili pogriješili neki u pretpostavci da se radi o općoj ofanzivi.
Bilo nas je dovoljno da otpočnemo sa akcijom tako da smo se razvukli sve do stijena iznad Drine. Niko nije shvatio da je grupa za koju se pretpostavljalo da je prethodnica mnogo veća i da je očekivano pojačanje bilo odmah iza njih. U trenutku kad su otpočele borbe, tek tada smo shvatili i vidjeli koliko su četnici brojniji. Stvar je bila gotova i moralo se dalje. Bilo je oko jedanaest sati prijepodne kad su počele borbe i nisu prestajale sve do noći. Nekoliko puta smo u tom danu gubili i vraćali zonu između Bunarića i Međeđe Ravni, s ciljem da onemogućimo četnike da dođu nadomak sela Ribioc, odakle ga mogu izravno gađati čim hoće. Tog dana smo uspjeli da ovladamo terenom, ali ne i našim rovovima koje su zaposjeli. Nekoliko minuta prije mraka saznali smo o ranjavanjima nekoliko naših boraca od kojih su bili i oni koji su otišli četnicima iza leđa sa Sabrijom Tabakovićem. Ranjeni su: Nasko Živalj, teže ranjen u ruku i Zahid Dedić, također ranjen u ruku.
Dvojica ranjenih i druga dvojica izvukli su se iz obruča, ali bez Sabrije. Niko od njih nije znao tačno šta se moglo desiti Sabriji dok ih je štitio da se izvuku iz klopke u kojoj su bili gotovo likvidirani. Znaju samo da su upali među mnoštvo četnika koji su dolazili Bunariću, bili satjerani u bezizlaznu situaciju i kako rekoše, bili su sigurni da se radi o nekoliko stotina četnika koji su krenuli na Ribioc preko Bunarića. Mogli smo im povjerovati jer smo već osjetili nadmoćnije snage četnika koji su i dalje dolazili. Primijetili smo mnogo četnika odjevenih u civilnu odjeću, vjerovatno da ako prodru u našu teritoriju imaju lakše kretanje među nama.
Nastavice se