[b]
Odbili smo ofanzivu i dočekali UN zaštitu[/b]
Srijeda, 12. maj 1993. godine
Hej ”Slaveni” još ste (smo) živi…
…Živi, živi, duh slavenski, živjećeš vjekov’ma… Evo zapitah se koliko samo puta otpjevasmo bivšu himnu, koliko puta se osjećah ponosno, koliko puta ponesoh Titovu štafetu, sve u ime bratstva i jedinstva. Osjećali smo se kao jedno. Za neprijatelje smatrasmo fašističke zemlje koje slamaše Slavene, a danas nas te iste zemlje štite od ”braće” s kojima rame uz rame stajasmo, slušasmo i pjevasmo himnu! Lagaše nas braća pola vijeka, a mi još živi i pjevamo neke nove pjesme! SLOBODNI SMO!
Ne puca više ni puška, a kamoli granata. Sve je stalo: umiranje, ranjavanje, patnje. Konačno smo zaštićeni! Danas Žepom nadlijeću bijeli helikopteri, zuje i lepršaju poput leptira, dok slijeću u Žepsko polje. Po drugi put se spuštaju po dva helikoptera da odnesu ranjenike do slobodnih teritorija BiH. U Žepu su 9. maja ušli vojni posmatrači Ujedinjenih nacija i neka francuska vojska, a jučer su, 11. maja, došli ukrajinski vojnici sa kompletnom logistikom. Svim cestama se kreću bijela auta i kamioni sa oznakama UN-a. Žepa je preplavljena narodom koji ne zbori ni jednu našu riječ, a došli su da nas zaštite! Svoj centar i valjda komandu su smjestili u motel i u zgrade osnovne škole i dolje se vijore zastave plave boje na visokim jarbolima. Susretao sam već strance, crne i bijele kože, sa nakrivljenim plavim beretkama, teškom i glomaznom opremom jedva hodaju, a ipak se ljubazno smješe i nešto kao da govore da je dobro pokazujući uzdignute palčeve! Iz bijelih transportera vire plavi šljemovi ispred kojih se lijevo i desno pomiču cijevi mitraljeza. Zvjeraju i oni na sve strane, oprezni, da ih što ne iznenadi. Smiješno mi je bilo tih trenutaka, dok sam ih posmatrao, onako u prolazu, pa se zapitah što ne dođoše u jeku borbi pa nas ne spasiše od četnika koji nas pokušaše slomiti za sva vremena! Sad, kad se neko već dogovorio, na nivou najviših, o prestanku ofanzive, poslaše njih da budu kao makete od kojih će neko zazirati i bojati se. Možda! Ne treba negirati sve pomoći koje nam pružiše Ujedinjene nacije. To stoji i tako je. Pomogli su nam da ne umremo gladni. Prekinuli su i ovu zadnju četničku ofanzivu, ali eto nervira me njihovo ponašanje.
O zadnjoj ofanzivi teško mi je reći i jednu riječ, a ne mogu je zaobići! Bila je krvava i teška, kad otpoče tog 4. maja 1993. godine. Rano smo se vratili sa Žepske planine, rođak Edin i ja. Vraćalo se tada hiljade osoba svojim prebivalištima, u kojim mnogima izlazak sunca zamijeni vječna tama. Ta hrana, te palete i avioni iz Rajne Majne koštaše nas i previše. Skupo smo platili cijenu preživljavanja i opstanka. Valjda je to tako trebalo da bude pa se kao i uvijek traže sevepi, i prkosi se sudbini koja se kreće svojim nezaustavljivim stazama, igrajući se sa mnogim životima. Evo prođe osam dana, a kao da je to bilo prije osam minuta. Ostadoh ponovo živ i vratih se svojoj kući, svojoj brvnari na Petovu Dolu tek danas.