Granate po zgarištu moje kuće
Četvrtak, 8. april 1993. godine
Od žestokog granatiranja rejona oko sela Vratar danas je, pred porodičnom kućom, poginuo Hasan Durmišević. Rahmet mu duši! Granata po granata i nas je sve manje. Moraš se kretati. Stotine obaveza u jednom danu, a nikad ne znaš gdje ćeš naići na projektil kojih je i previše na ovako malom prostoru. Ja sam još uvijek u izbjeglištvu, jedini muhadžir na sopstvenom terenu. Ne mogu da rizikujem, a i teško mi pada podsjećanje na nemile i smrtne dane na Petovu Dolu, kuda ne idem već duže vremena. Možda sam ukupno dva puta posjetio zgarište svog doma, a skoro svaki dan gledam to mjesto koje se još uvijek dimi od eksplozija granata. Još od početka decembra, nisu prestali da gađaju taj prostori. Granatiraju ga više nego bilo koji drugi dio Žepe, taj Petov Do. Epicentar je još uvijek uža avlija moje izgorjele kuće i nove brvnare, nekih petsto kvadratnih metara. Izvan toga si siguran. Upucao (naštimao) neki od komšija svoje koordinate, gađa posjed možda i nekadašnjeg kolege!
Moj otac Munib bio je dobar sa svakim, pa i sa svim Srbima. Svi to znaju, pa i ja. Mnogo puta sam se osjećao polaskanim i suviše dirnut kad bi neko, saznajući da sam Munibov, počeo da me obasipa lijepim mišljenjima i kratkim pričama o dobrim djelima mog oca. Svi su ga znali. A da li sad svi znaju da ga nema? A da li svi oni Srbi koji mi lijepo pričaše o Babi danas znaju da ga nema i da li im je drago? Da li se vesele dok šalju granate i nadaju se da uništavaju sve što je bilo mog rahmetli Babe i Đede? O đedi Salihu da i ne govorim. Njega zna cijela općina i više. Nikom se nisu zamjerali. Ostavili su više nego što treba djela vrijednih spominjanja, pa i Srbima! A da li komšije Srbi znaju da sam ostao ja? Da li oni znaju da rat još traje. Da li razmišljaju da ću možda i preživjeti? Kako će mi pogledati u oči ako se ikad sretnemo, onako na ulici, u prolazu, svi oni sa Sjeverske i Godimilja, pa i Babljaka. Odatle pa i sa Borike dolijetaše i dolijeću granate koje mi uništiše i uništavaju sve!
Ne pozivam se na osvetu, vjera mi to ne dozvoljava. Bog bi me kaznio, ali sam kivan, gnjevan i ne kontrolišem se u momentima kad mojim bićem ne vlada razum koji preotimaju srdžba, bol, žalost i tuga koje proizvedoše ”oni”. Svijet je mali, život je pun iznenađenja. Koračam još uvijek, uzdignute glave, čiste savjesti, i sretan što mogu da svakom pogledam u oči, da pitam i da me pitaju… Da odgovaram! A da li će meni ikad, ako se preživi, neki Srbin dati odgovor koji mi treba? Sumnjam! Ali neka ne zaborave da ću, ponavljam, ako preživim rat i ako rat ikad stane, saznati koja to artiljerijska posada bijaše na Sjeversku u danima kad moj um pomračiše! Ko je tad i ko još uvijek komanduje i ubacuje granate na Sjeversku, Babljak, Borioce? Kunem se da ću saznati!
Nastavice se