– Sinane! Svima nama je jasno da su brojniji od nas. Iscrpili su nas do kraja i samo guraju svježe snage koje bez predaha navaljuju. Mi možemo, a i moramo, stajati u odbrani do kraja, pa kako nam bude, ali nećemo uspjeti! – neko je pokušao da mu objasni.
– Samo se braniti do kraja! Što više ih namlatiti, bar neka nas pamte, ako mi ne preživimo! – reče Sinan ne dopustivši da se komentariše dalje.
Bio je u pravu, ali eto nismo uspjeli, nismo mogli, bez obzira što smo se maksimalno žrtvovali i držali do zadnjeg. Nije se mogla zapriječiti sila poslije pada Brezove Ravni kojoj je otvoren cestovni prilaz Žepi. Navalili su sa oklopnjacima i ne mogu se zaustaviti. I protivoklopnih sredstava je ponestalo, a trebalo ih je mnogo, jer su oklopnjaci nadirali u velikom broju.
Tu noć sam osvanuo u Zađelu, gdje sam ostavio porodicu i vratio se zorom u Vratar. Na ulazu u Vratar, na jednom skrovitom mjestu našao sam oko dvadesetak boraca sa Sinanom. Bio sam izrazito dobar prijatelj sa Sinanom. Izložio je svoje planove i namjere, a mene je poslao u Ribioc da obavijestim borce na tom dijelu odbrane šta se ustvari događa jer smo imali dojam da ne znaju čak ni za pad Brezove Ravni. Tako je i bilo. Nisu znali da je prethodnu noć pala Brezova Ravan. Tu sam se zadržao oko sat vremena, te sam produžio ka Jeliku. Prolazeći pored Strmca, svratio sam u brvnaru u kojoj nikoga nije bilo. Nastavio sam prema Jeliku i tamo nisam našao nikoga. Bilo je to jedno, moram priznati, jezivo stanje i tišina koju su u međuvremenu prekinuli tenkovski udari. Žalio sam zbog gluposti koju sam počinio odlazeći sam tamo. Niko nije znao gdje sam. Poznavajući odlično teren na kojem sam bio, iskoristio sam najskrovitije staze, kojima sam se izvukao do moje kuće. Na tom putu sam naletio na tri grupe četnika koji su veoma oprezno upućivali jedni druge u pravcu Vratara. Prepoznao sam neke Oloviće i jednog Đukića, sa Sjeverske, kojima ne znam imena, a koje bih poznao u svaka doba. Pitao sam se gdje su naši koje sam trebao naći.
Došavši kući, samo sam obišao teren i uzeo neke garderobe i kabanicu. Tada je počelo da puca i na Jeliku. Izgledalo je kao razmjenjivanje vatre, a tako je i bilo kako sam saznao jučer. Mitraljezi i topovi, zajedno sa pragom, rešetali su po Vrataru, dok su tenk i neki manji top pogađali kuće koje je zahvatao plamen u naselju Brdo. Prva je izgorjela kuća Amira Bajića, pa Edhema Kulovca, Adema i Adila Bajića. Preciznim hicima pogađali su kuće u Vrataru, Hilme i Fejze Durmiševića, Rasima Ćeske, Huse i Bajre Bajića, jednu po jednu u pauzama dok sam se ja kretao prugom pa naniže kroz naselje Heljići, kroz Zabrnicu, pa prema mjestu gdje je bio Sinan sa grupom. Tu sam došao oko deset sati ujutro, ispričao šta se sve događa još uvijek ne znajući gdje su ljudi sa Strmca koje sam očekivao gore ili u Vrataru. Sa grupom i Sinanom bili su i neki momci ”raketaši”. Donijeli su neke crvene strijele kojima treba gađati srpsku artiljeriju na Brezovoj Ravni. Ni danas ne znam ko su bili i od kuda tu ”raketaši” koji su ne zadugo opalili jednu raketu koja je pogodila cilj. Tada je nakon desetak minuta sve raspoloživo oruđe sa Brezove Ravni počelo da tuče po grebenu na kome smo se nalazili, zaleđe Vratara. Zajedno sa Sinanom izašao sam i smjestili smo se u ostatke kule, koja potiče još iz srednjeg vijeka. Slučajno, ali smo se našli na mjestu gdje je nastala Žepa, još prije više od pet vijekova. Da, bila je to jedna od kula koju je gradila neka Jerinja Branković, gdje je bilo još tri slične kule sa bogumilskim stećcima razbacanim okolo, a u podnožju u prirodnoj kamenoj izraslini uklesana sudačka stolica u kojoj je po predanjima sjedao neko ko bi presuđivao okrivljenim.
Nastavice se