PRVI DIO
Pad zaštićene enklave Žepa
Utorak, 4. juli 1995.godine
Dan se već odavno izgubio preko Dobrotuša. Ljetnu noć ispunjenu cvrkutom noćnih ptica i horom zrikavaca, od dana dijeli rumen na zapadu, koja blagim povjetarcem najavljuje skoru kišu. Na papir svodim i ovaj dan. Pokušavam da planiram kuda i kako sutra, a i sam sam već postao svjestan, u ovim ratnim danima, kako je nemoguće bilo šta planirati. Već sam večerao, saslušao vijesti i evo uz lampu za stolom ispred kuće dopunjavam svoj dnevnik.
Ukazalo se nekoliko razloga da pribilježim današnji dan i tako ga izdvojim iz mnoštva istih. Sjetih se zlatnih vremena kad smo na današnji dan proslavljali ”Dan borca”. U čast tome priređivani su teferiči širom Bosne i Hercegovine, kao i u Žepi. Poznato mjesto proslave 4. jula je Utješenac, nadomak sela Gođenji, gdje se okupljalo po nekoliko stotina ljudi. Već dvije godine, sa toga mjesta, četnici artiljerijom prebiraju naše kuće i imanja, siju smrt, tako da nam sada samo ostaje da se sjećamo lijepih uspomena koje sve brže ostaju iza nas.
Danas je nas nekolicina mudrovala o rekonstrukciji postojeće Brane na rijeci Žepa, koju smo sagradili prošle godine. Usljed jakih kiša proljetos, došlo je do oštećenja koja smo sanirali, ali ne u potpunosti. Ako je već moramo ponovo popravljati, onda ćemo je dograditi i poboljšati kvalitet električne energije. To bi bio drugi razlog da ubilježim današnji datum u moj dnevnik.
– Zar je stvarno to neodložan posao da ga moramo uraditi sutra, baš na moj rođendan? – upitah kroz šalu.
Da, tako je bilo. Spremali smo se završiti u potpunosti našu Branu. Već smo nabavili potrebne agregate, kondenzatore i slično, posredstvom vojnika Ukrajinskog bataljona. Dodavanjem tih elemenata stabilizirat ćemo napon koji je varirao i dobiti konstantno jednaku struju i samim tim zaustaviti česte kvarove. Stručnjaka za sve to imali smo među nama, našeg Vehida, elektrotehničara.
Sutra bi ako Bog da trebali već početi provoditi svoj plan. Prvi zadatak bio je posjeći jedan ili dva bora i dopremiti ih kamionom do Gradine gdje bi to prorezali na daske. Poslije dogovora otišao sam kući odmoriti se za sutrašnji posao, na moj rođendan.
Prvi večernji sati mi uvijek pričinjavaju zadovoljstvo, posebno dok se odmaram u bašti ispred kuće. Tišina, cvrkut cvrčaka, svjež zrak, huka borova iz daljine i miris pokošene trave osvježavaju nakon vrelog dana. Prisjećam se pucnjave koju sam čuo prije nekoliko sati i izvještaja reportera iz Srebrenice u večerašnjim vijestima. Pokušavam naći srodnost te situacije. Naime, večeras, dok sam se vraćao kući počela je jaka pješadijska paljba u rejonu Borovca, Babljaka, Godimilja i Stare Gore, pa i preko Drine. Odavno se nije dešavalo nešto slično. Prividan mir stvoren prije dvije godine odvikao nas je od ratnih dejstava, tako da je baš bilo pomalo čudno kada sam ponovno čuo pucnje. Osjećao sam neku nelagodu. Sada je evo, ponovo mirno. I sve je nekako čudno. Reporter iz Srebrenice izvještava o vidljivom pregrupisavanja četnika u okolini Zaštićene zone, kao i zabilježenim provokacijama iz pješadijskog oružja. Mirovni pregovori vode se na svim stranama, dane bez posebne nade i smisla ispunjava ustaljena i gotovo ista ratna hronika. Laži, obećavanja, poginuli i ranjeni na svim područjima, glad. Dokle će se lagati o nekoj pomoći i zaustavljanju jebenog rata! Dok svi ne platimo tu cijenu! Kako stvari stoje i platit ćemo je, izgleda. Bezbroj puta rekao sam sebi da vijesti neću slušati i ponovo se lažem.
Još uvijek me podilazi neobjašnjiva šuhva* i kao da mi nešto govori da će se nešto strašno desiti. Razmišljam da sutra ne radim ništa na svoj rođendan, ali koliko to ima veze sa bilo čim. Samo me uznemirila ta pucnjava večeras. Nije mi prvi put da mi se javi neki strašan predosjećaj, pa čak i strah, ali se ni do sada ništa nije događalo kako sam očekivao. Desilo se toga i previše u proteklom vremenu: smrt, krv, jauci, kuće u plamenu, suze i rastanci. Sve su to faktori na koje i najmanja ružna stvar asocira i budi sjećanja. Stoga i mislim da me samo spopala nervoza usljed male promjene. Vrijeme je otići spavati, mada znam da ću sa istim mislima i zaspati. Probat ću misliti o nečem ljepšem, sutra je moj dan, novi dan i nova nafaka. Možda ću pokušati napisati koji red o svojoj Žepi , onakvoj kakva je bila nekada.
***
Učahurena pitoma dolina, između planinskih vijenaca Javora i Devetaka, otvorena prema istoku, prema Drini, ležeći na obalama istoimene rijeke, mimo važnih puteva, zračila je svojim vrijednostima kroz vijekove. To da je pitoma, da su joj prirodne ljepote neprocjenjive, te njeni stanovnici vječno joj odani i ponosni, svjedoče mnogi pisci i pjesnici kroz historiju. Spominje se kroz vjekove, a najupečatljiviji dokazi iz srednjeg vijeka govore i dokazuju o njenom postojanju i o postojanju Muslimana kao njenih stanovnika. Najpoznatiji dokazi, odnosno prepoznatljive činjenice identifikacije su stari most, Redžep-pašina kula, roman Ive Andrića u kojem je ovo mjesto opisano, i konačno herojska odbrana i patnje njenih stanovnika koji su preživljavali deseti genocid nad Muslimanima Balkana. Da, to je Žepa!
Zašto sam spominjao da je pitoma? Možda čudan ili smiješan izraz. Samo zato što sam je kao takvu osjećao, što mi uvijek dominira tim izrazom i što sam tamo rođen, odrastao i poznavao Žepu. To da je pitoma, svjedoče njena prirodna bogatstva. Sve što je zasijavano na njenim njivama, uspijevalo je. Prelamala se pod raznim voćem. Punim plućima udisao se čist i svjež vazduh. Nije bila ničim zagađena. Sredinom kotline teče istoimena rijeka Žepa. Čista planinska voda, puna zdrave pastrmke, napajala je svojim isparavanjem prirodu oko sebe, čineći je plodnom i zdravom. Još jedan odraz žepske pitomine prilično je dug prosjek života njenih stanovnika koji je bio oko 80 godina.
Rijeka Žepa je pritoka rijeke Drine. Čuveni most na Žepi je po prvi put sagrađen u 16. vijeku na samom ušću Žepe u Drinu. Most na Žepi sagradio je veliki vezir Jusuf. U historijskim podacima ispisano je kako je vezir Jusuf odveden iz Žepe kada mu je bilo 9 godina u Tursku na školovanje. Četiri godine nakon što je postao vezir, pada u zatočeništvo kao „žrtva jedne opasne intrige“. Na kraju je ipak izašao kao pobjednik. U zatočeništvu vezir Jusuf se sjetio Bosne, sjetio se Žepe i njenih raštrkanih sela odakle je kao dječak odveden.
————————————————-
[color=#0000FF] Knjige kojima sam se donekle poslužio tokom pisanja svoga Dnevnika, kako bih upotpunio sliku o Žepi:
-Etnološka istraživanja Žepe i njene okoline, autori Mario Petrić i Vlajko Palavestra. Oni su se našli na terenima Žepe dalekih 1960- tih godina ispitujući i proučavajući historiju srednjeg vijeka na tim prostorima. Kao vodiči su im služili turski defteri koje su tumačili po mnogim pokazateljima koji su bili kao istiniti podaci i svjedoci tih deftera. Istraživali su prve decenije turske vladavine na teritoriji Žepe, vjersku kulturu, običaje i strukturu stanovništva kao i njihova porijekla. Probali su i donekle uspjeli predstaviti veliki dio historije Bošnjaka Žepe. Knjigu sam posjedovao od samog početka agresije na BiH i Žepu, te mi je u mnogo čemu rasvjetlila i sam identitet naroda Žepe i okoline. Knjiga je dokazano tačnog sadržaja i ne sadrži nikakve pristrasnosti sa vjerskog ili nacionalnog gledišta; – Svjetlost i tama rogatičke historije,autora Mustafe Fejzića iz čije knjige sam se poslužio historijskim podacima o Rogatici kojoj je Žepa pripadala u odnosu prije i poslije prvog svjetskog rata, u vrijeme Kraljevine SHS i slično; -Živi štitovi, autora Nusreta Nune Agića, iz čije knjige sam se poslužio statističkim podacima, kao što su popis stanovništva iz 1991, struktura stanovništa, te dio spiska u kojem se nalaze poginuli Žepljaci na teritoriji rogatičke općine u minulom ratu.
-Historija Bošnjaka, autora Mustafe Imamovića. U knjizi sam tražio istinitost podataka koje sam uzimao iz druge dvije. Knigu Historija Bošnjaka bih preporučio svakoj osobi
koja je rođena na prostorima BiH, bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost, jer je jedini i stvarni pokazatelj BiH kroz vijekove.[/color]
———————————————————
Bilo mu je prijatno, tako u nesreći, misliti na daleku zemlju i rodnu Žepu, gdje je u svakoj kući postojala priča o njegovoj slavi i uspjehu. Još tog ljeta vezir Jusuf je razgovarao sa ljudima koji su dolazili iz Bosne i kazivali mu kako su, poslije buna i ratova, naišli nered i oskudica, glad i svakojake bolesti. Sela u Žepi su osiromašila, džamija oronula, česma presahla…
Tako je vezir, koji je izašao kao pobjednik iz svih carigradskih spletki, unajmio bezimenog italijanskog neimara koji je dizao mostove po otomanskoj imperiji da izgradi most na Žepi. Vezir Jusuf je ispunio zadužbinu prema rodnoj Žepi i kada je most sagrađen, bezimeni graditelj se vratio u Carigrad, gdje je obolio od kuge i tamo umro. Odmah poslije njegove smrti, vezir Jusuf je naredio da se ostatak neimarove plate razdijeli bolnici i sirotinji, a sam se zamislio nad hronogramom, koji je kao natpis na mostu smislio neki mladi pjesnik:
”KAD DOBRA UPRAVA I VJEŠTINA PRUŽIŠE RUKU JEDNA DRUGOJ NASTADE OVAJ KRASNI MOST. RADOST PODANIKA I DIKA JUSUFOVA NA OBA SVIJETA”. U potpisu je stajalo: Jusuf Ibrahim, istinski rob božiji i potom deviza vezirova ”U ćutanju je sigurnost”. U dugom rezigniranom, samoispitujućem ćutanju, razmišljajući o svojoj sudbini vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako je most ostao i bez imena i bez znaka.
Pored mosta, na Žepi, postoji i dan danas kula Redžep-paše koja je sagrađena na prelazu iz 17. u 18. vijek. Postojala je i kula Vilića u Slapu koja je pripadala porodicama Vilića, te kula u Vrataru koja je pripadala, po predanjima nekoj Jerinji, koja je vladala u doba Patarena (kako su zvali bogumilsku vjeru). Kule su obično podizali i spahije na svojim posjedima u doba vladavine Turaka na ovim prostorima. Od svih tih građevina, most na Žepi je ostao i do danas, a moglo bi se reći u prilično dobrom stanju. Zaboravio sam napomenuti razlog premještanja ovog mosta uzvodno. Naime, 1967. godine građena je brana u Bajinoj Bašti, nizvodno niz Drinu, tako da je stvoreno akumulaciono jezero u Slapu, gdje je most bio sagrađen prvi put. Strahujući da će ga potiskivanje vode potpuno uništiti i potopiti, Žepljaci odlučiše da ga premjeste uzvodno uz rijeku Žepu. Još u doba kada je sagrađen ovaj most je igrao značajnu ulogu u komuniciranju sa višegradskim krajem. Izgradnja ovog mosta dovodi se u vezu sa čuvenim mostom Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, tako da su oba služili u spajanju istočne i zapadne imperije. Džamija u Žepi sagrađena je u vrijeme vladavine Turaka u Žepi i Bosni i Hercegovini. Pored ovog, brojni toponimi svjedoče svojim postojanjem u Žepi još u srednjem vijeku. Stećci, mramorja, nišani koji su kao nadgrobni spomenici stavljani obilježavali su bogumilske velikane kao i turske. Najpoznatiji nišan iz Turskog doba je nišan Topči Sinan-paše koji se nalazi u zaseoku Tulež. Veliki broj srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika nalazi se u Vrataru i Ljubomišlju, kao i u ostalim selima. Uz svoje karakteristične oblike mnoga mramorja su bila čista isklesana ravan, na ogromnim kamenima, ili su na nekim bili uklesani neki znakovi i pisma. Na nekima su isklesani likovi ljudi, životinja i oruđa. Na jednom mramoru u Ljubomišlju je isklesana figura životinje, luk i strijela i ljudska figura. To sve dokazuje o postojanju Žepe iz davnih pa i prahistorijskih vremena. Dokaz o životu u žepskim krajevima u prahistorijskom dobu je i jedan neolitski trag, koji je pronađen prilikom pravljenja puta Rogatica-Žepa, u zaseoku Previš, te se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Skorašnji dokazi, da tako kažem, znatno su podrobniji. Govorim od srednjeg vijeka na ovamo, zato što još uvijek postoje spisi u arhivama Austrije i Turske o postojanju Žepe. Dakle, Žepa se spominje po prvi put 1485. godine u nahiji Vratar po turskim popisima. Turski popisi koji su bili 1469. godine,1485. godine, i 1711. godine, također ukazuju na postojanje Žepe i njene okoline. Da je grad Vratar (tako davno se spominje kao grad, a moje je mjesto rođenja) morao predstavljati središte jednom velikom broju naselja, odnosno župi, uvjerava nas i sam položaj grada koji je podignut na teško pristupačnom mjestu.
Na nadmorskoj visini od 745 metara, na teško pristupačnom mjestu (grebenu) podignute su građevine, četiri kule, građene u okruglom obliku, zidovi vjerovatno nekih drugih građevina, zatim sudačka stolica uklesana u živu stijenu. Ostaci još postoje i dan danas. Sa tog mjesta (vrha grebena) prostire se pogled na cijelu teritoriju Žepe, znači da je neko namjenski gradio na tom mjestu radi lakše zaštite i kontrole područja.
Ovaj lokalitet je na desnoj obali rijeke Žepe, tačno iznad mosta na njegovoj drugoj lokaciji uzvodno. Na južnoj strani grada prostire se Vratar, sjedište Župe koje je s pravom locirano na tom mjestu. Selo Vratar je zadržalo isto ime kroz vijekove do dan danas.
Najstariji Turski popis Bosanskog Sandžaka iz 1469. godine spominje Vratar kao Trg. U vezi s tim, možda nije beznačajno napomenuti da se i jedan lokalitet u krugu sela zove Podgrađe. U okviru sela Vratar postoji veći broj nadgrobnih spomenika (stećaka). Jedna grupa stećaka nalazi se na lokalitetu naselja Jasik, zatim u Heljićima, a dva usamljena stećka nalaze se u samom gradu. Najveća nekropola stećaka je na Podzidu, koji se nalazi u okviru sela Ribioc, ali je i ta nekropola pripadala Vrataru, jer je i Ribioc pripadao nahiji Vratar. Sav ovaj predio Vratara i grad pripadali su nekoj Jerinji, koja je navodno vladala ovim krajevima, a pripadala je bošnjačkoj dinastiji nekih Brankovića, a tabor joj je bio u Vrataru.
To je, znači, bilo u doba prije vladavine Turaka. Turci su u snažnom i nezadrživom naletu, u maju 1463. godine, prodrli u Bosnu, a prvi dio osvajanja Bosne bilo je Podrinje. Provodeći administrativnu podjelu osvojenih oblasti oni su se strogo pridržavali zatečenog stanja. Može se bez ikakve sumnje tvrditi da nahija Vratar iz Turskih izvora predstavlja, ustvari, srednjovjekovnu župu Vratar i da je središte te župe bio istoimeni grad. Dolaskom Turaka, Vratar se povećavao brojčano i samim tim stvara se više skupina odnosno sela. Po popisu iz 1485. godine selo Žepa imalo je samo tri kuće i nije se brzo naseljavalo dok je Vratar imao 37 kuća i dva mlina. Nakon toga broj stanovništva se povećavao tako što su Turci dovodili čifčije (sluge), uglavnom pravoslavce koji se nisu dugo zadržavali, a koji su se naseljavali na području Purtića i veoma brzo odlazili. S druge strane doseljavali su se Bošnjaci iz raznih krajeva Bosne koji su bježali od pokrštavanja od strane katolika i pravoslavaca. Stanovnici nahije Vratar bili su Bogumili koji su prelazili u Islam, kao pravednu i istinsku religiju, koja im nije silom nametana. Samim prelaskom na Islam zadržavali su svoje posjede koji im se nisu oduzimali dok se razvijala jedna moderna vlast turske imperije. Žepsku teritoriju su naseljavali i Muslimani protjerani iz Sandžaka, Crne Gore, Hercegovine i Srbije dok su vršeni genocidi nad Muslimanima sa Balkana.