Morillon zarobljen u Srebrenici
Nedjelja, 14. mart 1993. godine
Jučer je, na terenu oko Laza, nesretnim slučajem poginuo moj rođak Rasim Ćesko, sin Nedžiba i Kadire (moje rodice, rođene Kurtić). Desilo se da je sam sebe ubio, kada se okliznuo u snijegu i pri tome aktivirao automatsku pušku, iz koje mu je metak pogodio glavu. Najvjerovatnije, a tako i rekoše, metak je bio u cijevi. Pošto su te puške vrlo slabih opruga, koje guraju zatvarač, pri udaru se puška aktivirala. Sigurno mu se to ne bi desilo da nije ovog prokletog rata i onih koji ga nametnuše i uživaju u tome. Danas mu je bila dženaza i oprostili smo se od još jednog suborca! Rahmet mu duši i El Fatiha!
Na političkoj sceni, odnosno na terenu Srebrenice, vlada veliko bunilo. Jedanaestog marta stiglo je osamdeset tona hrane u pratnji komandanta UNPROFOR-a, Filipa Morillona, kojeg su Srebreničani zarobili i onemogućili mu odlazak, uslovljavajući ga pružanjem zaštite stanovništvu i dopremanjem hrane. Tako da se trenutno razmatraju obećanja koja je dao Morillon. Također, govori se i o usvajaju rezolucije UN-a o zaštiti Srebrenice, a možda i Žepe i Goražda.
Bećir Heljić poslao nam je novi konvoj hrane
Utorak, 30. mart 1993. godine
Prođoše i dvije sedmice, a ne zakači ni jednog slova u svoje teftere. Desilo se toga i previše što me onemogućavalo. Još uvijek smo angažirani u čuvanju terena Bokšanice od upada četnika. Snijeg je konačno počeo stidljivo da kopni. Puše jugo i stariji govore da se neće još dugo zadržati ovaj snijeg. Neka vala, bilo ga je i previše mada ga još ima i poledice su na svakom koraku. Granate još uvijek drmaju Žepom. Prije desetak dana stigao nam je i konvoj hrane, kopnenim putem, a podjela je još u toku. Da nije bilo našeg Bećira bila bi katastrofa. Još uvijek se taj čovjek, taj humanista i žrtva za Žepljake, spominje. Mnogi su mu zahvalni do groba i bilo bi krajnje nehumano i nemoralno ako u jednom trenutku neko to zaboravi. Ne interesujemo mi puno ni našu Vladu ni našu Armiju, imaju oni svojih problema unutar Države, kojoj mi kao da ne pripadamo. Nikog ne interesuje Žepa na kraju svijeta. Za sve one koji ne mogu u nju da uđu autom i da nam drže neke govore, mi smo samo puka geografska tačka netaknute prirode, koju tek osvaja ljudska (dušmanska) noga.
Malo je lahnulo. Ratne tenzije su splahle. Uz čuvanje od granata valja se angažovati u sakupljanju hrane po Žepskoj planini, koju su nam bacali iz aviona. Krivo mi je što izabraše taj predio, jer daleko mi je. Išao sam nekoliko večeri. I bez uspjeha. Uvijek bace tamo gdje ja nisam. Mijenjao sam položaje, ali ništa. Uvijek me promaše ili bace u Srebrenicu. Mislim da je bukvalno cijela Žepa, i staro i mlado, svaku noć na Žepskoj planini, pored Zlovrha. Uvijek se neke zavrzlame događaju oko tog Zlovrha! Čudno. Eto i četnici odnekud znaju da hrana pada na te predjele i ne prestaju granatirati tokom cijele noći. Srećom da još nema žrtava. Ovima unutar Žepe kud i kamo je lakše. Bliže im je i ne moraju biti svaki dan u Bokšanici, Radavi, Lazama. Nama je preko dvanaest kilometara udaljena Žepska planina, pa opet skoro svako jutro nakon dva – tri sata spavanja u Bokšanicu. Po smiraju dana spakuj ruksak pa klaparaj u planinu, čekaj, i ne uhvatiš ništa pa kući. Taj ciklus života ima da nas polomi više nego svi frontovi do sada. Loše sam sreće po tom pitanju, pa sam ponekad, da budem iskren, i ljubomoran na ljude koji nose pune vreće hrane. Rekoh tako, ali nije mi to u karakteru i odgoju, ali sam ljubomoran i bijesan na svoju sreću, koja mi okreće leđa čitav rat. Sreća mi je jedino saputnik u trenucima kad Božijom voljom ostajem živ, kad me ne pogađa ni kugla ni metak! Za sve ostalo moram mukotrpno da poturim leđa, koja su pretovarena svim i svačim. Sve je palo na moja pleća. Sve podnosim. Svemu se odupirem. Opstajem u svijetu kojem smo samo puka hipoteza. Ali, ipak postojim. Postao sam sklon staroj bosanskoj izreci ”izdržao je Mujo i gore”. I tako dan za danom! Mjesecu martu je kraj i nadati se je nekoj anegdoti u sutrašnjem danu. Sutra je valjda 1. april 1993. godine.
Nastavice se