Nikom nije bilo jasno da su tu ostali. Ovi drugi koji su bili na tom dijelu kažu da se odatle nije čuo ni metak dok su se vodile borbe u Gakovinama. Sve je bilo čudno. U tim trenucima se pojavio i Ćamil koji je bio ostao u zadnjim trenucima borbi sam i nije se kretao do samog mraka. Svi smo sišli u selo i donijeli zaključak da se preostali četnici, smješteni kod Prstena, prije zore moraju napasti i potisnuti odatle. Ponovo su poslati kuriri na razne strane, sa porukom da se narednog dana, 10. marta ’93. u pet sati polazi ka Prstenu. Raspoređene su pojačane straže koje su cijelu noć bdjele nad cijelim Ribiocom.
Desetog marta izašli smo iznad Ribioca u tri sata i čekali pojačanje do pet. Pojačanje nije stiglo, izuzev nekoliko ljudi iz Vratara. Ne čekajući da svane uputili smo se ka cilju. Da ne duljim, to jutro je preraslo u jake okršaje koji su trajali do podne, a u kojima smo uspjeli otjerati četnike, nanoseći im velike gubitke. Zarobili smo mitraljez osamdeset-četvorku, pištolj i dosta municije, šator u kome su bili i sve što su ostavili iza sebe. Bila je u pitanju jedinica od pedesetak četnika zvanih Knindže i članovi Specijalne vojne policije SAO Krajine koja je došla ovdje iz Hrvatske. Specijalci su imali plave beretke. Našao sam jednu za sebe, kao trofej, sa okruglim amblemom Specijalne vojne policije Krajine. Pored beretke našao sam i kapu čudnog oblika, pola šajkača – pola kačket, i rekoše da takve kape nose srpski oficiri. Bosi su pobjegli mnogi, ostavljali su sve samo da se izvuku i moram priznati da su se ipak hrabro borili, ali ih to nije ostavilo na zaposjednutim položajima. Po završetku borbi, konsolidovali smo svoje redove bez gubitaka, nas devetnaest, i saznali ko je bio vođa Krajišnicima. Šumarska torba, motorola i neki papiri govorili su o bivšem šumaru Gojku Dragičeviću, sa Borike, nekad omiljenom među Muslimanima Žepe i Borike!
Obzirom da smo ustanovili da su u grupama, 9. i 10. marta, bili prisutni oficiri, navodilo je na zaključak kako se priprema nešto krupnije. Stoga, ovih dana ne izlazimo iz šume i pored velikog snijega i hladnoće prisiljeni smo da se zaštitimo što bolje. Imamo i previše boraca u pojačanju, ali smo zamjerili cijeloj Žepi na uskraćivanju pomoći kad je trebalo. Možda malo i razumljivo i opravdano, jer kako saznajemo većina stanovništva ide svaku večer dočekivati palete hrane. Nije se moglo organizovati prikupljanje hrane uz pomoć policije i vojske, narod ne vjeruje i želi da lično sebi obezbijedi koliko može. Ali ako se ovako nastavi, popuštanje kontrole zbog prikupljanja hrane dovest će nas do kritične i pogubne situacije, poslije koje nećemo moći vratiti izgubljeno. Samo jedan laički zaključak. Mi ovdje u Ribiocu i Vrataru, ne prepuštamo ništa slučaju, ne uzdamo se ni u koga već sami i uz malu pomoć ostalih kontrolišemo svoje terene. Šahin je prilično dobro i oporavlja se brzo. Kaže da jedva čeka da nam se pridruži!
Nastavice se