Premjestio sam se za stablo udaljeno desetak metara. U toku jedne minute, dok sam se premještao, nekoliko puta je pucalo na mene sa lijeve strane lagera. Mislio sam da me greškom naši gađaju ili četnici pucaju nasumice. Kugle su zviždale sasvim blizu i dizale snježnu prašinu oko mene. Galamio sam i govorio da pucaju ispred sebe, na što je vatra pojačana. Shvatio sam da su nam četnici sa lijevog boka i na to sam upozoravao moje u rovu. Edin je bio najzaslužniji. Rizično i hrabro je ustajao uzvraćajući vatru na dvije strane. U tim trenucima, naše lijevo krilo je nasrnulo na četnike sa moje lijeve strane i prestali su me gađati. Otvorene su borbe koje su trajale nekoliko sati, sve do akšama. Nije se više moglo ocijeniti odakle sve puca. Uglavnom su se držale pozicije, koje su prvo popustili četnici tako da smo ih kontranapadom otjerali odatle. Usred borbi iskočio je četnik sa uperenim tromblonom i izravno me gađao. Kažu da su ga tada naši makli. Ja sam od tada pa narednih deset minuta bio bez svijesti i prvo čega se sjećam je snijeg u gaćama i iza vrata. Samir Karić, zaslužan što sam živ, pokušao me osvijestiti upotrebljavajući snijeg!
Tog trenutka kad me četnik gađao tromblonom, nisam uspio pucati već sam samo osjetio da me nestaje. Tromblon je pao samo pet metara ispred mene. Sreća pa nije dušman imao kad da me nanišani, a drugu šansu nije ni imao. Jaka detonacija tromblona, koji se zario u uvalu ispred mene, onesvijestila me. Vojnička vjetrovka i hlače su bili bukvalno isječeni, sa samo nekoliko sitnih uboda gelera, što sam otkrio tek kasnije kad me počelo boljeti. Uvala ispred mene me zaštitila i samo su me dokučili sitniji geleri. Tad kad sam pao, drugi su me pokušali dokrajčiti, ali me Samir izvukao. Nakon dvadesetak minuta mog odsustva, ponovo sam se priključio. Grmjelo je i duga bi to priča bila, kad bih o detaljima.
Po rastjerivanju četnika i njihovom potiskivanju u pravcu odakle su došli pretresli smo teren i ustanovili da ih je bilo najmanje pedeset. Očito su imali namjeru da zauzmu taj teren. Bili su već napravili privremene grudobrane i sigurno su bili samo prethodnica jačim jedinicama, koje bi sigurno došle sutradan, jer nisu imali pomoći toga dana. Našli smo dosta cigareta: kent, vek, plava morava, drava, nešto municije i sanitetskog materijala, koji su ostavili dok su previjali ranjene. Bilo je krvi na sve strane. Bilo je krvi i kod nas, ali hvala Bogu neznatno u odnosu na njih. Saznali smo pred kraj borbi da je naš Šahin ranjen, kroz noge i da nema lomova, te da se radi o prostrelnim ranama koje su bile bezopasne. Niko drugi od naših nije ranjen. Borba prsa u prsa je prestala, ali su četnici nastavili granatirati po nama. Iskupili smo se svi na jedno mjesto, prebrojavanja radi i ustanovili da nedostaju dvojica. Nije bilo Ćamila Arnautovića i Mehmedalije Vatreša. Bilo je jedva pola sata do mraka kad smo nas nekoliko pošli da ih tražimo. Nismo išli daleko. Poslije stotinjak metara sreli smo Mehmedaliju. Sav ushićen reče nam da su četnici ostavili iza sebe šator. Pedeset metara dalje, odmah do ceste, na mjestu zvanom Prsten, ugledasmo šator. Osmatrali smo oprezno i nakon desetak minuta ustao je četnik, iz snijegom maskiranog rova, u bijeloj uniformi. Na glavi je imao plavu beretku, pa smo pomislili da je UN-ov vojnik ili četnik sa UN uniformom. I dalje smo gledali sve dok nije progovorio dozivajući drugog koji je izašao iz šatora. Ovaj je bio u maskirnoj uniformi sa nekim čudnim kačketom na glavi. Zaključili smo da su četnici 100 posto i vratili smo se izvijestiti ostale.
Nastavice se