Devetog marta ’93. godine, malo poslije podne, vraćao sam se sa Husom Vatrešom iz Žepe kad smo sreli Nihada H. koji je kao kurir upućen u Žepu. Nihad nas je upoznao sa situacijom, nakon čega smo ostali u čudu! Reče nam da je redovna patrola tog dana obilazila rejon od Tesle do Starogorskih stijena i na pola puta, kod Bunarića (Gakovine), primijetila je četničku grupu, koja je po njihovom zaključku učvršćivala privremeni ili stalni položaj. Poslali su ga da izvijesti glavnu komandu i da se pošalje dodatno pojačanje u Ribioc za svaki slučaj! Taj teren smo svakim danom držali pod kontrolom, od sabaha do akšama i baš sam lično sa grupom dan ranije vršio izviđanja sve od Stare Gore (Vrhova), preko Šljemena, Zečice, Dobrog Polja do Kutezera. Nikakvih promjena nismo mogli vidjeti, niti tragova kretanja ispred njihovih položaja. Košta nas po ko zna koji put to što ne možemo bdjeti danonoćno na svim terenima, a samo iz jednog razloga – manjak ljudstva!
Izviđači koji su primijetili četnike, vratili su se selu gdje je kao i uobičajeno bilo još boraca u pripravnosti, da traže pojačanje za detaljno izviđanje i procjenu situacije. Priča koju su donijeli, potaknula je mnoge na veliku brigu, jer četnici su fakat došli na kućni prag. Sjećam se! Nije se puno povjerovalo u priču patrole, ali se s rezervom pošlo od toga i zaključka da se radi o pripremama za nove četničke napade. Dolazeći u selo Ribioc zatekao sam mnogo osoba na sred sela kako raspravljaju dok se požurivalo sposobno stanovništvo na zadatke. Nismo dugo čekali i već smo krenuli u pravcu Bunarića. Pojačanje koje smo imali bilo je iz Pripečka i Slapa, tako da su ljudi tada krenuli zajedno s nama. Bilo nas je četrdesetak i kada smo izašli na teren podijelili smo se u grupe koje su se razvukle lijevo i desno kako bi opasali zamišljeni cilj (lager drvene građe, Gakovine gdje su locirani četnici). Jednu grupu smo poslali na Teslu, sa zadatkom kontrolisanja tog terena i pružanja eventualnog otpora. Ostavili smo i osobu koja će nam uputiti pojačanje iz Žepe, ali ono nije došlo. Kada smo se rasporedili lijevo i desno od Bunarića na dogovoreni znak sporazumijevanja rukom krenuli smo prema cilju, udaljenom oko dvjesto metara.
Razvijeni u strijelce, išli smo u širokim razmacima i našli smo se u našim rovovima koje smo koristili ranije. Tu, pored rovova, nije bilo nikakvih tragova. Bio sam otprilike na sredini našeg lanca i dok sam razgledao desno od sebe jasno sam vidio jarana Šahina Vatreša i još nekoliko naših. Bili su samo dvadesetak metara od ceste i kretali su se korak po korak. Bili su kao i svi okolo u prorijeđenoj šumi, nadomak proplanka. U trenutku kad smo sjedali na tlo, da odatle osmatramo, iz naših plitkih rovova, zaštićenim kamenim grudobranom, zapucalo je! Slučajno, ali sam baš u tom trenutku još gledao u Šahinovu grupu na koju je otvorena vatra. Uzvratili su naši, ali sam vidio da Šahin pada, dok su oko njega svi zalegli za tanka stabla. Tog trenutka smo, valjda svi istovremeno, procijenili odakle puca te smo uzvratili što je četnicima privuklo pažnju i usmjerili su se na nas. Pucale su na nas dvije osamdeset-četvorke i nekoliko automatskih pušaka. U tim trenucima nama petorici ili šestorici, rov u kojem smo bili, postao je pretijesan. Prvi sam odlučio da se premjestim dok se grudobransko kamenje raspršivalo i u velikoj brzini padalo na nas. Situacija je postajala sve kritičnija. Počeli su trombloni i bombe! Rekao sam svojima da se premještam i da me štite. Tako se i desilo.
Nastavice se