Konvoj zaustavljen na Borici
Subota, 20. februar 1993. godine
Ima istine o našem konvoju hrane koji treba da stigne, ali eto komšije sa Borike ne daju mu dalje. Gore su ih zaustavili. Vjerovatno prebiru šta je dobro, uzimaju sebi, a nama će poslati sve ono čega oni imaju u izobilju. Jučer smo dobili naredbu iz naše Komande da kao i u januaru obezbjedimo ceste kojima je moguć ulazak konvoja. Obezbijediti prilaze znači imati kontrolu od eventualnog ubacivanja četnika, koji bi mogli iskoristiti šansu kao što su pokušali u januaru na Odvojku kod Laza. Cijeli dan smo danas proveli na potezu od Gakovina do Babljaka, dok su drugi obezbjeđivali oko Laza i Stoborana. Nije uočeno nikakvo kretanje četnika koje kao na dlanu i kao i obično gledamo i pratimo svaki dan. Danas smo samo bili ojačani sa nekoliko drugih jedinica na svim potezima. Sutra ako Bog da opet na Bokšanicu, valjda će taj konvoj proći, a i vrijeme mu je. Večeras, po samom dolasku, saznali smo od nekih ljudi koji su bili u Komandi da je humanitarni konvoj zaustavljen na Borici.
Pijem pravu kafu i pušim prave cigare
Nedjelja, 21. februar 1993. godine
Konačno je prošao konvoj sa deset kamiona hrane i nešto lijekova. U Žepi je na istovaru koji će se odvijati tokom noći. Pijem instant – kafu koju sam dobio od nekog UN-ovog vojnika koji mi je dao i pet kutija cigareta (Kent). Dijelili su svima kad smo ih dočekali. Znaju oni u kakvim smo mi govnima, znaju da smo željni svega i daju svoja sljedovanja. Svako od prisutnih je dobio ponešto. Nisam tražio, a osjećao sam se jadno kad mi je taj vojnik davao kafu, cigare, gotova jela i neke čokolade. Uzeo sam to, a vidio sam sebe kao najveću sirotinju, kojoj neko udijeli sadaku radi svoje sreće. Isti sam osjećaj imao i u januaru kad su nam na isti način davali hranu i ostalo. Od tada do sada nisam bio u prilici da zapalim pravu cigaru od koje sam imao čudan osjećaj ugodnosti, kao da nikad ranije nisam ni probao.
Sutra ako Bog da idem u Žepu uzeti sljedovanje i produžiti tanahni život, koji zavisi već odavno od milostinje, koju evo dobivamo. Hoću li imati priliku u životu da radim i zaradim za svoju egzistenciju, ako je bude. Ali, prije svega, hoće li se preživjeti?
Uskoro hrana iz neba
Utorak, 23. februar 1993. godine
Humanitarni konvoj sa hranom već je skoro podijeljen. Dugački redovi narodnih masa i pored granatiranja počinju se formirati ranim jutarnjim satima i razilaze se pred večer. Na mom putu ka kući, kroz Vratar, mogao sam osjetiti razne mirise hrane koja se priprema za večeru. Mirišu halve, mirišu vrući hljebovi i pite. Granate povremeno padaju i na svu sreću završavaju uglavnom mimo urbanih sredina. Tek poneka padne u blizini kuća. Po završetku večere pristupa se slušanju radija koji izvještava, pored ostalog, da je novi konvoj za Goražde zaustavljen na Podromaniji. Radio upozorava na aktivnosti koje provodi klub Žepljaka na čelu sa našim Bećirom, kojeg svako spominje u najboljem kontekstu i sa puno zadovoljstva.
Neprocjenjivo je koliko je taj čovjek učinio za Žepu i njen narod, spasio je živote stotinama duša koje su bile na smrtnom pragu. I dalje se zalaže, tako da se priča da su saznali putem radio-amatera da nam organizuje ”hranu iz neba”. Kao, bacat će nam avioni hranu padobranima, jer se teško izlazi na kraj sa zlikovcima, koji usporavaju i osporavaju svako dovoženje hrane za opkoljenu Žepu, Srebrenicu i Goražde. Nevjerovatno, ali sačekat ćemo da i to vidomo. Sve je moguće.
Nastavice se