Mjesec iščekivanja konvoja
Nedjelja, 14. februar 1993. godine
Večeras su na radiju javili da je konačno stigla humanitarna pomoć Cerskoj. Devedeset tona brašna i još nekih artikala. Goražde kao i mi očekuje naredni konvoj. Mi smo u redu za ovaj mjesec, ali moglo bi opet toga ponovo nestati. Ako hrana ne dođe, agonija se nastavlja.
Spriječen ulazak konvoja u Goražde
Utorak, 16. februar 1993. godine
Humanitarni konvoj hrane za Goražde je vraćen po četvrti put. Ne daju dušmani ni mrvu hrane. Samo nas cijede. Ništa još ni od obećanog konvoja za Žepu. Ostalo stanje skoro pa isto!
Humanitarni konvoji kreću iz Beograda?!
Četvrtak 18. februar 1993. godine
Ni sam ne vjerujem da sam postao svakodnevni slušalac radija, iako mi on stvara mučninu. U ovim danima kad nema borbenih aktivnosti i gajimo polupraznih stomaka nadu da će uskoro doći naredni konvoj, mijenjaju se stvari iz temelja. I dalje nam obećavaju humanitarnu pomoć. Priča se o nekakvim rezolucijama zaštite Srebrenice, Goražda i Žepe. Napokon, u Goražde je stiglo deset kamiona hrane i lijekova. Blago njima! Drago mi je čuti da su bilo čije muke ublažene, da su se snovi bilo koga u ovim okovanim zonama bar djelomično ostvarili! Znam, mnogo je djece gladno, mnogi starci umiru, ne mogu pored bolesti trpjeti još i glad. Herojsko je to Goražde koje u duši osjećam kao svoje i volio bih da odem tamo da se družim sa Goraždanima, da imam prijatelje među njima.
Nama je kažu krenula kolona kamiona iz Beograda, voze nam hranu. Nije mi jasno da ti humanitarci imaju svoje baze u zemlji koja je dokazala na stotine načina svoje prisustvo u ovoj agresiji i kao kreator ovog zla, a i dalje nas uništava. Konvoji polaze odatle što oni dozvoljavaju, peru ruke pred svijetom i vjerovatno interesa radi.
Nastavice se