Razočaran sam Srebrenicom
Petak, 15. januar 1993. godine
Tu sam ponovo! Sretnoj, mada neuspješnoj misiji, označio sam kraj prije dvije večeri. Vratio sam se sretno iz Srebrenice u noći između 13. na 14. januar ’93. Kažem sretno, jer sam prošao neogreban, mada sav slomljen i ozeb’o od dalekog puta. Sretno se vratio, ali praznog ruksaka i praznog stomaka. Dolijao sam i osjećam se daleko ovako gladan, nego da budem sit u uslovima koji vladaju u Srebrenici. Razočarao sam se u Srebrenicu! Tamo sam bio ucjenjivan. Pokušali su me razoružati. Tamo nisam primljen kao neko ko ima pravo na život. Ipak mi to sve nije mjerilo po kojem bih stavio sve koji žive tamo u Srebrenici, u grupu zajedno sa svim idiotima koje sam susreo.
U Srebrenici vlada veliko bezakonje. Gradom gospodare određene grupe kojima se dopušta ama baš sve. Bio sam u određenim trenucima tretiran poput četnika. Teška srca, ali moram tako da se izrazim igrom sudbine nailazio sam samo na loše ljude. Ne daj Bože da, ponavljam, kažem općenito o Srebrenici i narodu koji sa prostora nekoliko općina trenutno boravi tamo. Jednostavno sam imao lošu sreću. O mojoj pušci da i ne pričam. Prvi dan su me sreli na pijaci i predstavili se kao vojni policajci koji će mi, pošto sam im rekao da dolazim iz Žepe, uzeti i zadržati moje oružje do mog povratka u Žepu. Da ne bi priča bila suviše duga i mukotrpna, odbio sam predati pušku zatežući njene oroze, a istu okrećući u te osobe. Nije mi bilo teško da prepoznam posljednje ološe i njihovo nastupanje koje možda pali kod nekog suviše strašljivog i neupućenog čovjeka. Naravno da se nije radilo o vojnoj policiji o čemu su me isti dan moji prijatelji upoznali i skrenuli na druge moguće ispade nelegalnih otpadnika.
Dalje, cijene ili ucjene u robnim razmjenama su suviše nerealne i samo su u korist onih koji prodaju hranu. Za moju trofejnu lovačku pušku nisam mogao izvući više od dvadeset kilograma brašna, na što nisam ni u jednom trenutku pristao i tako sam je vratio sa sobom, pa makar i gladovao. Sa njom ću bar lakše uloviti neku divljač kad bude trebalo. Dobivao sam čak i samo deset kilograma zobi od koje nakon mljevenja ne bi mogao dobiti ni pet kilograma brašna. Jadno je to i nadasve nehumano, ali eto, vrijeme je preživljavanja i vladaju zakoni kojima se donekle moraš podrediti. I tako smo lutali po okolnim selima, vraćali se na gradsku pijacu, ali uzaludno. Odlučili smo se vratiti prije nego poginemo od bombardovanja koje su tih dana provodili srpski poljoprivredni avioni bacajući neke modifikovane bombe po Srebrenici. Bombe su u stvari bili bojleri napunjeni eksplozivom i čeličnim ili metalnim predmetima sa tempiranim eksplozivom u velikoj količini.
Dvije noći smo noćili kod moje rodice Ajnije Divović, koja nam je odvajala od svoje djece večeru i smještaj. Sama se brinula o četveročlanoj porodici, jer joj je muž Muaz bio invalid bez noge koju je izgubio ’92. na Babljaku. To gostoprimstvo i ljubaznost, a nadasve ljudskost i humanost, stajat će u mojim najljepšim i najdražim memorijama uspomena. Srebrenica i Srebreničani me nisu impresionirali u pozitivnom smislu, ali ne ljutim se, i ne mogu i ne smijem na osnovu pojedinaca imati loše mišljenje o svima njima. Ne! Mnogo sličnih i možda lošijih iskustava sam imao i ovdje, u Žepi, i zato mi to ne mogu biti mjerila i osude. Niko od nas Žepljaka i Srebreničana nije kriv za situaciju koja nas ubija. Krivi su monstrumi koji nas okružuju i ne daju živjeti. Od Srebrenice primismo jednu pomoć koja mnogima utoli glad pa i meni, to se ne smije negirati zbog nekih pojedinaca. Samo sam imao lošu sreću.
Evo sa radija stižu poruke za Žepljake da se nadamo hrani i zaštiti UN-a. Toliko se tih rezolucija i odluka usvajalo, donosilo, a lagali su nas i lažu. I kako da im se vjeruje? Kako da se vjeruje kad kažu da je konvoj humanitarne pomoći pošao iz Beograda! Od tamo možemo dobiti samo najubitačnije otrove, opasnije od svih ovih granata i olova. Valjda je sve moguće, pošto se u Žepi kao nigdje dešavaju čuda! Ne vjerujem ni to što sam čuo od Huse koji je kasno večeras došao iz Žepe. On kaže da je javljeno da je konvoj zaustavljen u Rogatici? Vidjet ćemo!
Nastavice se